Govor o Bogu
Da bismo dobili odgovor moramo srediti vlastite misli i staviti pod kontrolu nagone. Nesređene misli su poput uzburkanog mora. Učenike je jednom prilikom zahvatila oluja nasred mora, digli su se valovi i prijetila je opasnost da budu potopljeni. Silno prestrašeni počeli su vikati prema Isusu koji je za to vrijeme spavao – Zar ne mariš što ginemo?!
On se tada uspravlja i zaprijeti valovima i vjetru, te je nastala velika utiha. Tko je ovaj da mu se pokoravaju valovi i vjetar – pitali su se učenici, sada ispunjeni novim strahom, onim Božjim. A strah Božji je početak mudrosti, otkriće Boga. U Isusu Kristu naš govor o Bogu postaje razumljiv, jer nam se Bog u njemu objavio kakav jest za nas.
On je Božji govor i odgovor. Kakav je Bog, ne možemo razumjeti polazeći od stvari koje nas nadilaze, nego od istina koje su nam objavljene. Isus Krist nam je objavio istinu o Bogu i to na vrlo jednostavan način, nama razumljivim jezikom. Ako se pitamo kako nam je on to mogao tako jasno prenijeti onda se prisjećamo da je on Emanuel, Bog s nama.
Bog se utjelovio kako bi nam govor o Bogu postao blizak, ljudski. Isus nam je otkrio istinu o Trojstvu sasvim jasno na više mjesta u svom govoru o Ocu, o slanju Duha Svetoga, a na samom kraju Matejeva evanđelja je nalog koji je dao svojim učenicima da idu i da krste sve narode – u ime Oca i Sina i Duha Svetoga … Jedno je ime, jedan Bog, tri osobe. Trojstvo.
VJEROM DO UPOZNAVANJA — BOŽJA OBJAVA KAO POMOĆ
U nalogu krštenja u evanđelju po Marku prisutne su i riječi – … tko uzvjeruje i pokrsti se spasit će se, tko ne uzvjeruje osudit će se … Tako je naglašena važnost prihvaćanja vjerom ove nepromjenjive objavljene istine o Bogu. Mi neke stvari ne možemo dokučiti svojim umom, ali možemo vjerovati, jer vjera nadilazi našu ograničenost i izbavlja nas od upadanja u očaj naših nemogućnosti …
Tek vjerom nam neke stvari postaju prihvatljive, dohvatljive, logične i moguće (Jer time ponizno priznajemo da smo ograničeni). Jedna mi je gospođa rekla – Tek kad sam povjerovala bila sam spašena od očaja koji me bio zahvatio. Sve dok sam pokušala razumjeti preda mnom je bio zid, Bog mi je bio tako dalek i nemilosrdan, a ja sam se gubila u svijetu nutarnjih svađa i optužbi. … Vjera mi je vratila mir i razumijevanje.
Zaista, gospođa je pogodila prave riječi za ono što nas uči naša vjera. Tko pokuša razumjeti stvari koje ga nadilaze zaobilazeći vjeru ostat će slijep za ono što je tako očito u vjeri. Kad su u pitanju otajstva koja ne možemo dohvatiti razumom tada nam trebaju krila vjere koja podižu razum u novu dimenziju razumijevanja. Pavao je prije obraćenja bio zadojen vlastitom pameću, zato je progonio ono što nije bilo u dosegu njegova razuma.
Tek kad ga obasjava svjetlo Kristovo počinje razumijevati ono što do tada nije bio u stanju, počinje povezivati. To je bila objava… Istine vjere su nam objavljene upravo zato da s njihovom pomoći povežemo ono što inače sami ne bismo mogli. Kad ih prihvatimo i nas obasjava svjetlo kao i Pavla. Mnogi su primjeri iz života svetaca koji o ovome svjedoče. Sve što sam napisao primio sam na koljenima – reče veliki sv. Toma Akvinski.
U svjetlu vjere otkrivaju nam se otajstva Božja i samo ih tako možemo primati i nositi. Isus zato i kaže svojim učenicima – Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kad dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu … (Iv 16, 12). Na što se odnose riječi Isusove … sada ne možete nositi, nego na našu nemoć razumijevanja vlastitim snagama onoga što nas nadilazi. Bez Duha Svetoga nema upoznavanja istine – upućivat će vas u svu istinu…
JEDNOSTAVNOST ISTINE
Mnogi imaju problema s istinom, pa ih zato boli glava. Što je istina? – mučio se i Pilat, iako mu je bola oči, ali bio je slijep za nju… Što je Bog, tko je Bog? – možemo razumjeti samo ako dopustimo Bogu da progovori, jer mi nismo sposobni sami po sebi nositi takve stvari. Mi smo u stanju dohvatiti samo mali komadić istine, ali za nešto više trebamo dopustiti samoj Istini da nas zahvati…
Jedna mala ribica plivala morskim prostranstvima i čula priču o nekakvom oceanu bez kraja … Pokušala je shvatiti što bi to bilo, ali nije mogla… Odluči se upitati stariju ribu – Svi govore o oceanu. Što je to ocean? Ocean je sve ovo u čemu ti plivaš – odgovori joj starija riba… Ovo? – začuđeno će ribica – pa to bi bilo prejednostavno! I otpliva razočarana dalje u potragu za odgovorom. Ova priča me podsjetila na jedan događaj dok smo plovili katamaranom prema Bolu.
Ministranti su kroz šalu razgovarali o tome koliko vode se sada nalazi ispod njih i što bi se dogodilo… Na to jedna gospođa upadne sa svojom idejom – To nije voda, to je more. Ali gospođo, more je voda – jedan će od ministranata. Ne, more je more – zauzme tada stav gospođa spremna na dugu raspravu. U nekim trenucima govor je zaista suvišan, i pokušaj našeg pametovanja i dokazivanja postaje najobičnija glupost.
U govoru o Bogu trebali bismo se paziti takvih zamki, a držati se jednostavnih rješenja i dopustiti samom Bogu da nam progovori o sebi. Jedan student naučio je niz tako lijepih definicija o Bogu, ali jednog dana rekao je svom iznenađenom prijatelju da nije siguran vjeruje li u Boga. Taj svoj problem povjerio je i starom profesoru kod kojeg je trebao doći na ispit. Profesor ga je trenutak mudro promatrao, onda se ustao, otišao van i uskoro se vratio noseći u ruci prekrasnu ružu.
Pomiriši ovu ružu i zapamti njezin miris – naloži studentu. Student učini tako, a profesor onda sjedne preko puta držeći ružu u svom krilu. Jesi li zapamtio miris ove ruže? Jesam – uvjereno će student. Sada idi vani i prvom čovjeku koji naiđe govori o mirisu ruže. Ali to je nemoguće – zbunjeno će student. Trebao bih ponijeti ružu sa sobom. Upravo tako. Nešto slično, dragi prijatelju, tiče se našeg govora o Bogu.
Mi možemo o Bogu naučiti prekrasne izraze i definicije, ali ako njega nemamo sa sobom posvuda gdje idemo ne možemo drugima govoriti o njegovu mirisu. Student je zinuo i zašutio. Shvatio je… U njemu živimo, mičemo se i jesmo – tvrdi nam sv. Pavao i tako zauzima poziciju stare ribe i mudrost starog profesora koji ima iskustvo Boga, i najkorisnije bi nam bilo kad bismo ih poslušali.
Petar Galić, OP
Mnogi misle da znaju što je Bog, iako će postavljati pitanje njegove postojanosti. To je paradoks govora o Bogu. Tko je Bog? Kakav je Bog? Ovu su vječna pitanja i vječni odgovori. Na ovo pitanje se odgovara radi životne potrebe svakoga čovjeka. Čovjek kroz Boga dobiva svoje osmišljenje i svoju puninu. Bez Boga teško je razumjeti i samog čovjeka.
Zapravo, čovjek je nerazumljiv. Ako je čovjeku nedohvatljiv njegov ‘izvor’ i ‘ušće’, kako mu neće biti neshvatljiv i Bog? Ipak, što više čovjek upoznaje čovjeka, samoga sebe, više će upoznati Boga. Ne što bi čovjek bio ‘tvorac’ Boga nego što je čovjek nesavršena slika Božja, kako to izriču mnoge stare religije, a najizričitije Biblija.
Ova sličnost čovjekova Bogu je čovjekova suština (Augustin). Također je čovjek u neprestanoj kušnji da svoje želje ne projicira u Boga – tako se udaljuje od spoznaje Boga i samoga sebe. Poznate su devijacije u poimanju Boga, onda kada se ‘stvaralo’ boga mjesto da mu se otvaralo i slušalo njegov glas.
Zar bog nije ljudska tvorba, ako se u ime njega ratuje? A to se događa i danas. Takav ‘bog’ treba umrijeti jer je smetnja da se upozna istinitog Boga ljubavi. Krivi bog je najopasniji za vjerovanje, kako je vidljivo iz biblijske tradicije. Tako neke ‘ateizacija’ otvara mogućnosti prepoznavanja istinskog Boga.
Bog Isusa Krista.
To je Bog ljubavi, Bog za nas i s nama. Isus Krist nam govori i otkriva tajnu Božju i našu ljudsku tajnu. Što je istinskije i životnije od iskustva Boga? Isus nas uvodi u blizinu i u iskustvo Boga. Više ga možemo doživjeti negoli opisati. Bog nadilazi sve naše pojmove i riječi Eckhart). Isus nam otkrivajući Boga otkriva i nas.
Spoznaja da je Bog osoba dovela je do spoznaje da je i čovjek osoba. Vjerska rasprava o Bogu dovela je do spoznaje i čovjeka. Isto tako koliko vrednujemo Boga više ćemo vrednovati i čovjeka. Naš ljudski egoizam je smetnja upoznavanja Boga. Tek kad čovjek prihvati svoju unutarnju promjenu omogućuje i prepoznavanja Boga. Bog je trajno s čovjekom samo je problem da ga čovjek u svakakvim svojim stanjima ne može prepoznati.
Bog Isusa Krista je Bog ljubavi, osobni Bog, Bog koji razumijeva i ljubi. On je osoba, zato je njemu punina života i postojanja. On je potpun u svojem djelovanju. Svugdje je cijeli i svugdje potpuno ljubi. Takvog Boga Isus naziva Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh. Bog je Život – što znači da u njemu struji dinamizam, novi bi rekli da je Bog uosobljena energija ljubavi. Tako je Božji ‘pluralizam’ (trojstvo) pluralizam ljubavi. A svaka ljubav je ‘pluralna’ jer je razlijevajuća i istovremeno jedna.
Značenje Trojstvenog Boga za nas.
U kakvog Boga ljudi vjeruju takvi žele biti. Tako i vjera u Boga Oca, Sina i Duha je baza i osnovica kršćanskog nastojanja i razvijanja, našeg bratstva i jedinstva. Jedinstvo Oca, Sina i Duha. Tako nas Isus poziva da budemo kao Bog, da osjećamo očinski, sinovski i duhovno (u ljubavi). Trojstvo nas poziva da budemo osobe i da se prema drugima odnosima kao prema osobama, ne kao jedinkama.
Tako je po spoznaji trojstvenog Boga formirana svijest o ljudskoj osobnosti. Trojstvo nas također uči jedinstvu i različitosti, demokratičnosti. Ne moramo biti isti da budemo zajedničari. A različitost može biti jedinstvena samo ako je prožeta ljubavlju. (Usp. De Rougemont, Avantura zapadnog čovjeka…). Zajedništvo nije nešto što nam se nadodaje. Zajedništvo izvire iz naše dubine jer smo ‘skrojeni’ na sliku Božju. Bog je Zajednica ljubavi.
Zato neuspjelost u zajedništvu je neuspjelost u životu, Neuspjelost osobe, čovjeka. Osobe tvore zajedništvo i ljube se. Osobe tvore zajednicu. Bog je ‘šema’ našeg zajedništva. Naš je poziv da budemo kao Bog u kojega vjerujemo, iz kojega izlazimo i u kojeg se vraćamo. Bog osoba je nas stavio u svijet kao osobe. Svi mi ‘izlazimo’ iz Trojstva i Trojstveni smo. Zato čovjek nadilazi sve zemaljske podjele i različitosti.
Određenje nam je u duhu a ne u biologiji. Mi ljudi smo također nešto ‘zbirno’, kao i naš Bog. Iz ovoga slijedi sa bi se tako trebali i ponašati ako hoćemo biti potpuni i vječni. U kome ne živi očinstvo, sinovstvo i ljubav taj se sigurno nikada neće naći ni u sadašnjosti ni u budućnosti, vječnosti. Znači, Trojstvo govori o zajedništvu čovjeka s Bogom. Kao što je Bog ušao u čovjeka, tako čovjek ulazi u Boga. Često se Trojstvo previše shvaća apstraktno.
Trojstvo nije kompleksnost nego misterioznost. Bog nije problem kojega treba riješiti, nego misterij u koji treba ući i živjeti. Bog je ljubav – ljubav je jedna ali ne ‘sama’. Bog je ljubav u ljudima, ne zakon u ljudima. Trojedini Bog poziva čovjeka u sebe, u svoju osobnost, u svoj život, trojstvo.. A Isus je Put u Boga…
Marijan Jurčević, OP
Presveto Trojstvo je termin koji je ušao u kršćanski govor tek u trećem stoljeću, a tek iza Nicejskog koncila(325.), upotrebljava se u Crkvi. Koncil, kršćanstvo ispovijeda: Jedan je Bog: Bog je Otac, Bog je Sin, Bog je Duh Sveti. Sintezu i razjašnjenje ne donosi koncil. Govoriti i razmatrati danas o Bogu kao trojstvenoj postojanosti, što to znači i ima li ikakvo konkretno značenje za vjernika? Vjera u trojstvenog Boga izgleda jako kompleksna i komplicirana.
Što to znači jedan Bog u tri osobe? Uza svu kompliciranost razumijevanja ipak je cijelo kršćanstvo grčevito ispovijedalo ovu Dogmu. Dapače, svi kršćani, bez obzira na druge različitosti, ispovijedaju trojstvenog Boga. Osnovno je u vjerovanju u jednoga Boga da je on živi Bog. U njemu je uosobljen život koji struji između Oca i Sina i Duha Svetoga. Bog se očitovao u ljudima u svemiru kao živi Bog. Očitovao se kao osobni Bog koji stvara, rađa i nadahnjuje. Bog je Stvoritelj (Otac), Bog je Sin (Isus) i Bog je Duh (Ljubav). Osnovno je u svakome vjerovanju da se bude kao što je Bog u kojega se vjeruje da je izvor života. Tako je i u kršćanstvu.
Samo kršćanstvo poznaje trojstvenost Boga. Isto vjeruje kao i Židovi i Muslimani u jednoga Boga, s ‘dopunom’ da je taj Jedini u sebi pluralan, trojstven. Iz samog ovog vjerovanja u trojstvenog Boga postavlja se i drukčija struktura kršćanskog življenja. Pluralnost je struktura žive postojanosti. Ne ide se u politeizam (višeboštvo), ali se ne ostaje niti na suhoj jednoti. Sveti Augustin upućuje čovjeka na njegovu nutrinu, koja je na sliku Božju, da tu prepozna sliku trojstvenog Boga. Čovjek se doživljava i kao stvoritelj (otac) i kao rođeni (sin) i kao duh. Bratstvu čovječanstva osnovica se nalazi u trojedinom Bogu.
Pouka Trojstva je jasna: pluralnost ne mora biti protivljenje. dapače, različitost treba usmjeriti u savršenstvo i dopunjavanje. Pa i oni koji u svojem monoteističkom (jednobožačkom) vjerovanju nemaju trojstvenost, stvarno ga prihvaćaju prihvaćajući živoga Boga. Čini mi se da nije problematično Trojstvo u sebi nego u načinu tumačenja. Zar Bog u svemu ne nadilazi svakog čovjeka i svijet. Bog je ‘skriveni Bog’, ali doživljavamo njegovu prisutnost.
U tumačenju Trojstva uvijek je bilo razlikovanja među teolozima i duhovnim učiteljima.Vjera u Trojstvenog Boga je također vjera u slogu zajedničkog življenja. U sebe se treba povratiti, ako želimo ući u svijest blizine živoga Boga. Potrebno je također biti otvoren na božansko nadahnuće. Kraljevstvo Božje je u nama! A rajnski mistici će reći da je jedino u dubini naše duše (Tauler). Bog ‘svjedoči’ za Sina, Sin za Oca i Duha.
Trojstvo se samo u sebi i prema nama potvrđuje. Isus nam pomaže da spoznamo i Oca i Duha, a Duh i Otac potvrđuju Isusovo božanstvo. Skoro bi se moglo reći da mi imamo iskustvo trojstvenosti Boga. On je i Stvoritelj i Rađalac (Logos) i Ljubav (Duh). U Trojstvu se slavi Stvoritelja svega, Otkupitelja svih ljudi i Nadahnitelja ljudskih srdaca. Trojstveni Bog je temelj ‘demokracije’, uzajamnog poštivanja i podržavanja u različitosti.
Različitosti se ne smije pretvoriti u neprijateljstva nego u dopunjavanje. Ovo je ‘program’ koji progovara iz samog Boga. Također iz vjere u Trojstvenog Boga uočavamo na što smo mi pozvani. Pozvani smo na Stvaralaštvo, na Mudrosat i Ljubav. U ovome smislu je značajno vjerovanje u trojedinog Boga.
Bog je Otac. Sva druga očinstva su samo imitacija istinskog Božjeg očinstva. On nikoga ne odbacuje, svakome se nada, sve ljubi, sve oživljava. Otac je izvor života.
Bog je Sin, Logos, Mudrost. On se očitovao kao sin preko Isusa Krista. Apostoli su jednog časa uskliknuli, pa Ti si Bog!
Bog je Duh. Bog je duh ljubavi. On kao ljubav sve prožima i svemu daje smisao i vrijednost.
Marjan Jurčević
http://www.katolicki-tjednik.com
PRESVETO TROJSTVO – TAJNA LJUBAVI KOJU SMO POZVANI NASLJEDOVATI
Dr. Šimo Maršić je rođen 1974. u župi Vidovice od oca Stjepana i majke Ivke rođ. Doknjaš. Osnovnu školu završio u Vidovicama 1988., a Klasičnu gimnaziju u Dubrovniku i Pazinu 1992. god. Studij teologije započeo 1992., a završio 1998. na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Bolu na Braču i u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1998. u Sarajevu. Nakon ređenja godinu dana vrši službu župnog vikara u župi Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu. U jesen 2001. magistrirao te nastavio sa studijem te 21. lipnja 2004. doktorirao s temom Aggregazioni dei laici e nuova evangelizzazione nel mondo dei giovani nell‘Arcidiocesi di Vrhbosna. U jesen 2004. imenovan je profesorom Pastoralne teologije na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji te Povjerenikom za pastoral mladih i pastoral sveučilištaraca Vrhbosanske nadbiskupije.
UVOD
Pogledajte svoje prste, dragi vjernici. Svaki prst ima tri različita zgloba. Svaki zglob čini da se dio prsta pokreće. Kada se sve tri zgloba pokrenu zajedno možete otvoriti i zatvoriti svoju ruku, posegnuti za nečim ili nešto držati. Upravo ovim čudesnim mehanizmom možete posaditi cvijet, držati nekoga za ruku, zaštiti nejakog i zagrliti onoga kojega volite.
Tri zgloba, jedan prst; nekoliko prstiju, ruka; dvije ruke, moć držati, zaštiti i brinuti se. Naše ruke kojima se za nekoga brinemo su Božje ruke; srce kojim volimo je Božje srce; suosjećanje s kojim pružamo svoje ruke prema potrebnima je Božje suosjećanje.
Na današnju svetkovinu Presvetog Trojstva, dragi vjernici, prisjećamo se i slavimo trenutke u kojima smo doživjeli djelovanje Božje ruke u našem životu, želimo sebi posvijestiti činjenicu da se svatko od nas i čitav svijet nalazi u Božjem zagrljaju ljubavi. Bog Otac, stvoritelj naših ruku; Bog Sin, Isus, ljudske Božje „ruke“ u našoj stvarnosti koji nam pokazuje kako ispružiti ruku prema potrebnome; Bog Duh Sveti, ljubav i naklonost koju osjećamo u Božjem zagrljaju ljubavi.
U sunce ne možemo gledati, čak se ni letimično ne možemo zagledati u njega. Kad bismo to učinili, smjesta bismo oslijepili. Naše oči su preslabe za tako jaku svjetlost. Trojedini Bog je sunce u koje nije moguće gledati tjelesnim očima, a ne možemo ga dokučiti ni očima razuma i srca. Međutim, istina je nešto drugo. Svijet i stvari u njemu možemo promatrati samo na svjetlu koje – izravno ili posredno – dolazi od sunca. Bez tog svjetla ništa ne bismo vidjeli svojim otvorenim očima. Jednako tako možemo svijet i čovjeka shvatiti jedino u svjetlu vjere u Boga koji je Trojedini. Bez tog svjetla našli bismo se pred nerješivim zagonetkama.
Za Boga je prvo i osnovno to da postoji. Ja jesam koji jesam, rekao je sam o sebi. Mi također možemo reći za sebe da postojimo, ali nam je postojanje podareno od Boga. Bog je Trojedini. Ta složenica znači množinu i različitost. Trojedini Bog je živi Bog. Vjerska istina o tri osobe u jednome Bogu nema svoj izvor u čovjeku. To je objavljena istina.
Ljubav u različitosti
Kako mogu tri božanske osobe biti jedan Bog? Kako može jedna božanska narav biti u tri božanske osobe? Takve tvrdnje mogu se prihvatiti jedino u svjetlu vjere i s vjerom. Ohol čovjek će odmahnuti rukom i nasmiješiti se. A onaj tko malo dublje razmišlja o tome kako je svijet u svojoj raznolikosti jedinstven, kako je djelovanje mnogih stvari u svijetu tajanstveno i nedohvatno razglabanju našega razuma, zaključit će da ta raznolikost i nedohvatnost moraju imati svoju pozadinu. Moraju potjecati od Nekoga koji nije jednolično i u sebe zatvoreno biće. To biće mora istovremeno sadržavati jednostavnost i pokretljivost, različitost i jedinstvenost. Objavljena istina o Trojedinom Bogu dolazi mu u susret i govori mu da je Bog zaista takvo biće.
Zato se zemaljska kugla ponosi raznoraznim oblicima života. Tko da nabroji sve različitosti nebrojenih vrsta, tko da pohvata neuhvatljivu rasipnost nijansi u svakom pojedincu? Kad bi Bog bio samo u jednoj osobi, on bi u nekom smislu bio uvijek jedan te isti, bio bi “okamenjen“. A ovako trojstvo osoba u njemu stvara bogatstvo izmjenjivanja triju osobnosti. Zato ni čovjek nije uvijek onaj isti, već je svaki trenutak drukčiji, noviji, zreliji, bogatiji za nova iskustva, sposoban za nova djela, otvoren novim mogućnostima.
Bog Otac stvorio je nebo i zemlju, dao nam prekrasan svijet u kojem možemo živjeti. Bog Sin, Isus Krist, došao je na ovaj svijet da nas otkupi, da bude naš Dobri Pastir. A kada je Krist uzašao na nebu k svojemu Ocu poslao nam je Duha Svetoga da nas brani i vodi. Svaka božanska osoba je različita od ostale dvije. Iz ovoga proizlazi jasna poruka za nas danas, dragi vjernici: biti sličan Bogu znači prihvatiti da smo različiti od drugih. Bog je svakom od nas dao talente i želi da postanemo osobe kakve nas je On zamislio služeći se darovima koje nam je dao, da budemo jedinstveni i posebni. Drugi riječima: biti različit, poseban, znači biti poput Boga.
Ljubav ujedinjuje
Nadalje, Bog je i ljubav (1 Iv 4,8). Tri božanske osobe su tako bliske jedna drugoj da u ljubavi postaju Jedno. Tako Isus kaže „Otac i ja Jedno smo“ (Iv 10,30). Riječi iz visine koje su čuli učenici na brdu Preobraženja bile su nježne Očeve riječi: „Ovo je Sin moj ljubljeni“ (Mt 17,1-8). U današnjem prvom čitanju čuli smo riječi Mudrosti Božje koja je u Starom zavjetu bila personifikacija Duha Svetoga. Mudrost kaže da je u početku bila zajedno sa Stvoriteljem iz dana u dana igrajući pred Njim. Bog Otac i Bog Duh Sveti ponašaju se kao ljudi koji su u ljubavi. Ljubav povezuje tri osobe Presvetog Trojstva u jednog Boga.
Ljubav koja se daruje
Izmjenjivanje između triju osoba u Bogu vrši se u ljubavi, to je usrećujuće međusobno darivanje i prihvaćanje. Nije li čovjek najsretniji kad daruje i kad je darovan? Nije dovoljno da Bog dariva čovjeka, potrebno je da čovjek primi dar. Ako jednog lijepog proljetnog jutra neka dvorana zasvijetli i zasja punim svjetlom, to se zbiva zato što su u nju prodrle zrake sunca. Ako pak soba ostane u tami, to je za to što ljudske ruke nisu podigle zastore niti otvorile prozore.
Ljubav nije ljubav ukoliko se ne daje. I najviše netko može dati je upravo ono što svatko od nas u svojoj posebnosti i jedinstvenost jest. Ukoliko poklonimo sebe, srce dodiruje srce. Neki kršćanin susretne prosjaka koji je išao u selo. Kad ga kršćanin ugleda onako raspala, izgladnjela i jadna zavapi Bogu: „Bože koji si samo milosrđe, zašto se ne smiluješ ovome siromahu i ne pošalješ mu svog anđela da ga izbavi iz njegove bijede?“ A u to se začuje glas s neba: „Ti si moj anđeo i zato ga šaljem tebi ususret da mu pomogneš!„
Ljubav koja se ostvaruje
Nekom pustinjaku, koji se umišljao da čini djela ljubavi prema drugima, noću se javi anđeo i reče mu: „Za tvoja djela ljubavi poklanjam ti ovaj biser.“ Pustinjak zahvali anđelu, zadovoljno zamota biser u rubac i stavi pod jastuk. Kad se svanulo s velikom radoznalošću razvije rubac da vidi kako izgleda biser. Kad je razvio rupčić iznenadio se kad je ugledao obični okrugli kamenčić. Pustinjak odluči prvom prosjaku koji ga bude molio za dar dati ovaj anđelov poklon, misleći: „Kad je anđeo mogao mene prevariti mogu i ja drugoga.“ I naiđe neki prosjak koji ga moljaše za dar, a on mu darovaše kamen u rupčiću. Kad je prosjak odmakao od pustinjakove ćelije, radoznao sjede pogledati dar. Kad tamo iznenađenje, biser se blistao u svom sjaju. Pošteni prosjak misleći da se pustinjak zabunio vrati biser s obrazloženjem da on to ne zaslužuje. Te iste noći ponovo se pustinjaku javi anđeo. Pustinjak ga prekori zbog prijevare. Anđeo mu odgovori: „Nisam te prevario, nego te samo nisam upozorio da je sve što čovjek posjeduje Božji dar. Ako čovjek te darove čuva samo za sebe postaju kamen ako ih dijeli drugima pobiseruju se.“
ljubav koja se živi
Dragi vjernici, danas slavimo Presveto Trojstvo. Zašto uopće Crkva ima poseban dan u kojem slavi ovu istinu? Zato što imitirati Trojstvo znači pronaći siguran put u nebo. Bog je Presveto Trojstvo vezano čvrstim vezom ljubavi. Slijedimo model koji nam Bog daje. Budimo jedinstvene osobe kakvim nas je Bog stvorio. Ispružimo ruku u ljubavi prema ljudima koji nas okružuju poštujući njihovu jedinstvenost i posebnost kojom ih je Bog obdario.
BITI SVEĆENIK
Biti svećenik je prije svega dar Božji. Dar Božji koji se u krhkoj posudi naše ljudskosti nalazi. Zbog toga držim nužnim rast u povjerenju u Božju ljubav i Njegov poziv u cjelovitom predanju u službi koja je povjerena za životni hod jednog svećenika. Biti svećenik je biti za druge poput Isusa, potpuno i do kraja.
Biblijski komentar misnih čitanja u godini C
Poslao Sina i Duha da ljudima objavi tajnu svoga života
Svetkovina Presvetog Trojstva:
Zborna molitva na nedjelje i blagdane u liturgiji zapadne Crkve od starine je upravljana Ocu, a završava formulom na koju ne misle dovoljno svećenici i vjernici: “Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga.” Većina starih rimskih molitava bile su sastavljene u V. i VI. stoljeću, kad je Crkva bila izranjena arijanskom herezom koja je u ime jednote biblijskog Boga zanijekala jednakost utjelovljene Riječi s Ocem i Duhom. Ovim molitvenim završetkom Crkva stoljećima podsjeća sudionike liturgije da duhovni život dobivamo od Oca po Sinu snagom Duha, jer smo kršteni na Oca, Sina i Duha Svetoga.
Trojstveno obilježje vjerničkog života počelo se posebno slaviti u benediktinskim opatijama gdje je uvedena prigodna misa na čast Presvetog Trojstva. Papa Ivan XXII uveo je ovaj blagdan u liturgiju sveopće Crkve za vrijeme avinjonskog sužanjstva god. 1334. Time je dao poticaj da jednom u liturgijskoj godini svjesnije slavimo ono što je prisutno u svakoj našoj misi: vjernički pristup Ocu po Sinu snagom Duha te udio na životu otajstvenog Boga kako nam ga je objavio Gospodin Isus. Udio na Božjem životu počinje u toku zemaljskog proputovanja i nastavlja se i nakon fizičke smrti.
Današnja nas liturgija potiče ne samo na cjelovitu vjeru o Bogu kojeg nam je Isus objavio nego i na klanjanje te na produbljenje života s Bogom. U zbornoj se obraćamo Bogu Ocu koji je poslao na svijet svoga Sina, Riječ istine i Duha Posvetitelja da ljudima objavi tajnu svoga života. Ovdje “objavi” ne znači samo “obznani, navijesti” nego i da ljude pripusti u svoj božanski život. Slaveći ovu svetkovinu mi prihvaćamo važnost zajedništva u životu Boga i ljudi: Bog je Bog zato što se dariva prema unutra i prema vani te pripušta ljude u svoje božansko zajedništvo. Tako i mi postajemo sve više ljudi, ako se iskreno darivamo Bogu i ljudima.
Moja su radost djeca čovjekova (Izr 8, 22-31)
Ovaj odlomak je središnji dio pjesme o Mudrosti kao personifikaciji Božje stvarateljske moći i objaviteljske ušatorenosti među ljudima. U hebrejskom izvorniku ova strofa ima 22 retka koji podsjećaju na 22 slova hebrejske abecede kao toliki drugi tekstovi u mudrosnim knjigama i psalmima. Pjesničko obilježje odlomka upozorava da ne smijemo shvaćati svaki izraz strogo dogmatski. Ovdje Mudrost govori o sebi u prvom licu naglašujući da je stvorena prije svih drugih stvorenja (r. 22-26) te aktivno sudjeluje s Bogom u nastavku stvaranja (r. 27-31).
Mudrost o sebi naglašava da se igrala pred Bogom sve vrijeme stvaranja i ukrašavanja svijeta. Za “igrati se” stoji u hebrejskom glagol šahak koji znači sportsku igru, zabavu, ali i “igru pred Bogom” u liturgiji (usp. 2 Sam 6, 21). Mudrost kaže da je igrala pred Bogom “po tlu zemlje njegove” te da su njezina radost djeca čovjekova. Ona se po objavi nastanila u narodu Božjem i naučila ljude da u liturgiji igraju pred svojim Bogom.
Ova mudrost je slika Krista kao utjelovljene mudrosti Božje, jer se predgovor Ivanovu evanđelju o Riječi koja se nastanila među nama može ispravno razumjeti samo u svjetlu starozavjetne nauke o mudrosti Božjoj. U evanđeljima Isus govori ljudima koji osporavaju njegov način objavljivanja Boga i uprisutnjivanja njegove ljubavi: “Opravda se Mudrost djelima svojim” (Mt 11, 19; Lk 7, 35). Pavao zove Krista raspetog, koji je Židovima sablazan a Grcima ludost, Božjom snagom i Božjom mudrošću (1 Kor 1, 23). Mudrosnog je obilježja i izraz “Prvorođenac svakog stvorenja” koji Kol 1, 15 primjenjuje na uskrslog Krista. Kao utjelovljena mudrost Božja, Krist je bio s Bogom od početka i ostaje neopozivi znak Božje naklonosti prema ljudima. On s punim pravom usvaja izreku starozavjetne personificirane mudrosti: “Moja su radost djeca čovjekova!”
Psalam 8 je himan kojim molitelji veličaju Boga kao Stvoritelja i dive se čovjeku kojega je Bog postavio za gospodara prirode. Najveća odlika čovjeka jest što ga se Bog spominje u biblijskom smislu: “Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji da ga pohađaš?” Bog nas se spominje tako da nas uzima za svoje saveznike i prijatelje. Ovaj nas psalam u današnjoj liturgiji potiče da Božja dobročinstva iskazana bilo kojem čovjeku na svijetu zahvalno uočavamo kao dobročinstva iskazana nama osobno.
Ljubav Božja po Duhu koji nam je dan (Rim 5, 1-5)
Cijela poslanica Rimljanima je Pavlovo mirno obrazloženje o potrebi čovjekova prijateljstva s Bogom. Za razliku od farizeja, koji su tvrdili da čovjek može zaslužiti opravdanje vršenjem svih vjerskih propisa, Isus i Pavao uče da se Božjem kraljevstvu čovjek može samo ponizno otvoriti, nikako zaslužiti ga.
Današnji odlomak upozorava na vjerničko iskustvo mira s Bogom kao popratni dar opravdanja. “Opravdani vjerom” znači “uvedeni u ispravan odnos s Bogom po krsnoj vjeri u Krista Isusa”. Čovjeku je potreban kontakt s Bogom a u takav kontakt može stupiti vjerom i krštenjem. Iz takvog kontakta nastaje egzistencijalni mir s Bogom koji je podloga mira s ljudima i sa samim sobom. Ovo nam je omogućeno i stalno ponuđeno “po Gospodinu našem Isusu Kristu”. Po njegovu djelu otkupljenja kojemu je vrhunac smrt i uskrsnuće. Takav odnos s Bogom u zemaljskom proputovanju omogućuje da se “dičimo nadom slave Božje”. Hodamo stazama života puni nade da ćemo biti pripušteni u Božju blizinu kao pravi prijatelji. Nadu u konačnu slavu sada potkrepljuje doživljena ljubav Božja prema svakome od nas. “Ljubav je Božja razlivena u srcima našima po Duhu Svetom koji nam je dan” znači prvenstveno ljubav Božju prema nama. Veličanstvena dogma naše vjere jest da nas Bog ljubi, i Duh Sveti koji nam je darovan u krštenju te neprestano djeluje u pojedincu i crkvenoj zajednici garant je te ljubavi. Ta ljubav omogućuje da se “dičimo i u nevoljama”, jer čovjek ne može zapasti u stanje u kojem bi ga Bog prestao ljubiti. Ova smiona Pavlova tvrdnja o ljubavi Božjoj prema nama traži da utonemo u svoje vjerničko iskustvo te iznova otkrijemo znakove Božje ljubavi u našem životu. Duh nam je dan da nas čini svjesnima onoga što jesmo i da nas podsjeća na Ljubav. Kao što se Gospodin Isus osjećao ljubljenim od Oca i zato s ljubavlju pristupao svakom čovjeku, tako bismo trebali i mi.
U ovom odlomku vidimo trojstvenost vjerničkog duhovnog života: s Ocem smo u miru po Gospodinu Isusu; ljubav Očevu doživljavamo po Duhu koji nam je darovan. Trojstvo nije dogma za fiskulturu uma nego nam pomaže da živimo od ljubavi Oca, Sina i Duha.
Sve što ima Otac, moje je (Iv 16, 12-15)
Ovaj odlomak dio je Isusova oproštajnog govora na posljednjoj večeri. Prije toga Isus je najavio da odlazi te izrazio čuđenje što ga učenici ne pitaju kamo odlazi nego se “žalošću ispuni srce njihovo što im ovo kaza” (16, 6). Isusov “odlazak” je dvostruk: u nasilnu smrt i u proslavljeno stanje k Ocu. Iz tog proslavljenog stanja neće moći biti s učenicima na dosadašnji način, neće ga vidjeti niti s njime moći razgovarati kao u toku mesijanskog djelovanja. Za ovo vrijeme “odsutnosti” Isus obećava učenicima Duha Istine koji će ih upućivati u dogođenu istinu: “On će mene proslavljati, jer će od mojega uzimati i navješćivat će vama” (r. 14).
“Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi” odnosi se na puniji uvid u sposotvorna djela i riječi Isusove. Prije Isusove proslave po muci i smrti učenici ne mogu razumjeti Očev plan o njemu. U vremenu Isusove proslavljenosti, kad učenici trebaju nastavljati njegovo poslanje u svijetu, Duh Sveti uvodit će ih u svu istinu. Otvorit će im srce i pamet da dokuče puninu objave u Kristu a zatim je prilagođeno naviještaju ljudima različitih kultura. Duh će “navješćivati ono što dolazi” ne u smislu detaljnog otkrivanja budućnosti nego u smislu promatranja sadašnjosti i budućnosti u svjetlu objave. Pod vodstvom Duha učenici znaju da ljudska povijest ima smisao i da Bog svoj plan spasenja sigurno vodi prema ispunjenju. Duh nema svoje nauke nego uzima “od mojega” tj. od Krista kao utjelovljene Riječi Očeve. Uzima ne samo riječi nego i djela. “Sve što ima Otac, moje je” odražava Isusovu svijest zajedništva s Ocem i Duhom: kao što Otac “ima” Duha Istine, tako ga “ima” i Sin. Kao što je Otac poslao Sina, tako Sin šalje Duha. Ovim nam Isus otkriva otajstvo unutarnjeg Božjeg života, ali ne da zadovolji našu vjerničku radoznalost nego da pokaže naše mjesto u otajstvu Boga.
Duh Istine vodi prvenstveno svu Crkvu kao zajednicu krštenika egzistencijalno povezanih s Isusom po vjeri i krštenju. Preko crkvene zajednice vodi i pojedine vjernike. Ne možemo imati pravog udjela na životu Oca, Sina i Duha ako se ne uključujemo djelotvorno u život Crkve po liturgiji, svjedočkom življenju i karitativnom djelovanju u svojoj životnoj sredini.
Dr. Mate Zovkić:
GODINA C: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=114
GODINA B: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=113
GODINA A: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=112
|
GODINA C 2009/10 Nedjelja, 30 Svibanj 2010
Značenje: Nedjelju iza Duhova evangelički i katolički kršćani slave dan Presvetog Trojstva, nedjelju Trojstva, Trojstvo -Trinitas . Blagdan spada u one kršćanske blagdane koji za sadržaj nemaju neki događaj, nego određenu temu iz vjerovanja. Potreba da se tajna trojstvenog Boga slavi kao blagdan dolazi iz starine. Stoji u uskoj povezanosti s raspravama o Kristovu božanstvu i odbijanju arijanizma. Arije (oko 280. – 336.) zastupa strogu monoteističku teologiju: Krist, kao utjelovljena Riječ Božja (grčki logos) nije jednak Bogu, nego je stvoren, dakle Bogu podložan (na nižoj razini). Njegovo učenje – podložno raznim promjenama – imalo je određenog utjecaja na germanske narode (Gote, Vandale, Langobarde). Ipak je, nakon dugotrajnih rasprava, odbačeno od službene Crkve. Ovo raspravljanje nije imalo odjeka samo kod teologa, nego je prešlo i na široke Crkvene mase. Ona je dovela do neke svijesti o Bogu i promijene svijesti vjere, ali i do jednog novog vjerskog govora: U staroj Crkvu Bogu se obraćalo molitvom (Bog je bio adresat): Bogu se obraćalo po Kristu, u Duhu Svetom. Sada su sve tri osobe jednako postavljene: molitve se upućuju i Kristu i Duhu Svetomu jednako, sveto Trojstvo je postalo adresat molitava. Učenje o presvetom Trojstvu postaje dogmom katoličke vjere. (pogledaj:Atanazijevo vjerovanje : Quicumque http://www.don-ivica.net/index.php?option=com_content&view=article&id=290:atanazijevi-vjerovanje-qquicumqueq&catid=52:duhovnost&Itemid=58 ) Povijesni razvoj Ovo novo držanje u vjeri je imalo svoga odraza i u liturgiji. Stari dokaz je jedno trojstveno predslovlje iz sredine 8. stoljeća . U osmom stoljeću je, u misalu, postojala zavjetna misa u čast presvetog Trojstva. Mise kao i predslovlja, koji su tako zadržali trojstveno obilježje su se često upotrebljavali u nedjeljama između Duhova i Adventa. Početak liturgijskog slavljenja blagdana su bili benediktinski samostani. Dokaze za to imamo iz vremena prijelaza tisućljeća. Rimski pape su se dugo vremena opirali prihvatiti ovaj blagdan za opću Crkvu, tek 1334. Ivan XXII., u avinjonskom sužanjstvu, širi blagdan na cijelu Crkvu, a 1570. godine rimski Misal prihvaća blagdan. Nikada nije bilo sukoba između Reformatora (evangelika) i Rima u vezi nauke o Trojstvu. Razlika je bila samo u datumu slavljenja. Nije se svugdje slavilo prve nedjelje nakon Duhova. Drugi je termin bio posljednja nedjeljka prije adventa, zatim 2. nedjelja po Duhovima, nedjelja iza 24. lipnja (blagdana Ivana Krstitelja). Sadašnje postavljanje blagdana ukazuje na povezanost temeljnih istina vjere koje smo slavili u liturgiji. Nalazi se na završetku božićnog vremena (djelovanje Oca), uskrsnog vremena (djelovanje Sina) i Duhova (djelovanje Duha Svetoga). Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Prvo čitanje (Izr 8,22-31) Često se govori: Stari zavjet naviješta Boga koji kažnjava, Boga koji se ljuti, Boga koji se osvećuje – tamnoga Boga u kojega je vrlo teško vjerovati. On nema ništa s našim životom – neka ostane i dalje daleko kad se tako ponaša. Ako bolje pogledamo, Biblija nam objavljuje: Bog je sasvim drukčiji. U prvim recima – bolje rečeno – Prvog saveza on se pokazuje kao stvarateljski Bog okrenut svome stvorenju. Duh Božji, njegova snaga, „Ruah” lebdi nad vodama, on je Stvoritelj, Creator, koji radi nježnim zamasima krila i stvara. Njegova snaga i mudrost prožimaju stvorenje i daju mu lik. Prvo čitanje blagdana presvetog Trojstva zahvaća Božju sliku mudrosti. U knjizi izreka Mudrost se predstavlja kao od Boga stvorena – njen početak je u Božjoj vječnosti – istovremeno se pokazuje kao sam Bog. Bog je mudrost. U Kristu se ona pokazala kao „Božja snaga i mudrost.” (1 Kor 1,24)i uzima lik. Mudrost „igra” pred Bogom – bez ikakvog razloga – u isto vrijeme i kod ljudi. Njezina je radost „biti kod ljudi”. Bog se pokazuje kao blizi Bog i prije nego je postao dio stvorenja u Isusu Kristu. Bog na nebu je uz mene, blizu mene.
Drugo čitanje (Rim 5, 1-5) Bog se „otkriva”, „razvija” On je od prapočetaka na strani ljudi, kao njihov Stvoritelj. Tako, kad je došla punina vremena, on stupa u svijet – rođen od Marije djevice. U vremenu i prostoru Bog postaje dio svijeta. Čovjek kao i svi ostali ljudi. Isus Krist pomiruje sve što je bilo posvađeno s Bogom, stvara novi mir s Bogom i udjeljuje novo sudjelovanje na milosti Božjoj koje je obećano i predskazano. I Sin se pokazuje kao Stvoritelj novog svijeta i veza svijeta sa nebom. U Isusu Kristu je trojedini Bog, koji je jedan, došao na svijet. On obećava Duha i razlijeva ga u srcima ljudi. Tako to opisuje apostol Pavao pišući zajednici u Rimu.
Evanđelje (Iv 16 12-15) Kad Crkva govori o tome da je Isus Krist njezino središte, središte svake zajednice koja slavi, iz čega može svaki pojedini živjeti, onda ona govori i nešto o svom biću. Slika Isusa Krista kao središta daje nam mogućnost da gledamo i trojstveno: Isus Krist dolazi od Oca, u njemu ima svoj početak, od njega je rođen. Što „ima” Isus, to on ima od Oca, tako Ivan opisuje u svom evanđelju. Istovremeno Isus donosi Duha – Duha istine. Taj Duh dopunja ono što nedostaje, daje da se razumije ono što još nije podnošljivo, što je još nerazumljivo. Duh će uvesti u cijelu istinu – pa i u istinu koja je sada neshvatljiva i koju je teško prihvatiti, u istinu jednoga i trojstvenog Boga.
Misa Pozdrav: Milost Gospodina našega Isusa, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama.
Uvod: Ispovijedamo vjeru u trojedinog Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga, koji izlazi od Oca i Sina i uvodi nas u spoznaju Boga. Naša ispovijed se događa sada i ovdje, na euharistiji, nastavlja se odmah u našoj službi drugima, uzima vidljivo obličje ako svi mi zajedno radimo, nastupamo i tako učimo sebe i druge promatrati i doživljavati kao veliku obitelj Božjeg stvaranja. Tako se događa temeljno djelo Crkve, koje nas uvodi u razumijevanje trojedinog Boga: liturgija, diakonia, martiria – bogoslužje, služenje i svjedočenje. Liturgiju – Bogoslužje slavimo sada, služba koju smijemo uputiti Bogu i po vjeri u Boga – po ljubavi koja se brine za drugoga – i za cijelo stvorenje. Tako sada smijemo slaviti trojedinog Boga, zbog njegove ljubavi koju on neprestano pokazuje prema nama, slabim ljudima. I za tu mu ljubav zahvaljivati. Često smo puta toj ljubavi bili nezahvalni, prezirali je: pokajmo se Molitva vjernika: Trojedini Bog je među nama prisutan, u ljubavi koju imamo jedan prema drugome, u zahvalnom divljenju za njegovo stvaralačko djelo. On sluša naše molitve koje mu sada upućujemo:
v Molimo za Crkvu da ne postane umorna, riječju i djelom naviještati tvoju čovjekoljubivost, molimo te v Molimo za sve ljude, kojima je na srcu Božje stvarateljsko djelo, daj da u svemu tebe prepoznaju i vide, molimo te v Molimo za sve koji se brinu za one koji trpe i koji su osamljeni. Daj da uza svu brigu i napor ne zaborave darovati i ljubav i prijateljsku naklonost, molimo te v Molimo za ljude među nama čija se vjera ugasila ili prijeti da se ugasi: daj im pratioce na putu čija će radost u njima probuditi nove želje za tobom, molimo te v Molimo i za sve ljude čiji je životni put završio: daj da tebe gledaju kakav jesi, molimo te
Trojstveni Bože, ti si naša sadašnjost i naš cilj. Usliši naše molitve da naš cijeli život bude jedna velika pohvala tebi, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.
Meditacija Trojedini Bože, mi nikako ne možemo svojim razumom shvatiti tko si ti. Možemo samo osjetiti ono što si ti za nas, jer Trojstvo je životnost i ljubav. Kako se često osjećamo bez riječi, nesposobni nešto učiniti, poput mrtvaca, jer nam nedostaje životnosti i ljubavi. Trojedini Bože, promijeni nas po ovom slavlju, po životnosti svoje riječi i ljubavi blagovanja da budemo vjerniji ljudi i puni radosne nade. Za to te molimo po Isusu Kristu, našem Gospodinu koji u jedinstvu s Duhom Svetim s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova.
Bože, klanjamo se
Bože, Klanjamo se pred tvojom tajnom Pred horizontom Koji se uvijek povlači pred nama Pred nebom Koje tako često šuti
Bože, klanjamo se pred tvojom riječi pred Isusom koji s nama ide pred njim koji ostaje u našoj blizini
Bože, klanjamo se pred tvojim Duhom Pred tajnom Koja u nama živi Pred njim Koji nas potiče na ljubav Anton Rottzetter: Gott, der mich atmen läßt Trojedini Bože, u riječi Svetog pisma i svetoj gozbi si došao nama sasvim blizu, kao nekoć učenicima u Emausu. U kruhu i vinu, osnovnoj hrani za život, možemo te prepoznati kao brižnog i dobrog Oca. U riječima koje je Isus govorio na Posljednjoj večeri, doživjeli smo tvoje životno predanje za nas u tvom Sinu. I da sve ovo možemo ovako promatrati i doživljavati, zahvaljujemo tvome Svetome Duhu. To nam daje novu životnu snagu i hrabrost. Daj da snaga koja je u nas došla po ovoj službi Božjoj, djeluje u danima koji su pred nama i u našim djelima. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu. Amen
Propovijed
a)
Misterij – tajna Napisane su brojne i debele knjige, brojni članci koji pokušavaju opisati i razjasniti tajnu trojedinoga Boga. Mudre glave su pokušavale rastumačiti bit jednog i trojstvenog Boga. Opisati. Shvatiti. I vjernicima približiti. No, ovo baš nije uvijek okrunjeno uspjehom. I sam sam to osjetio i usprkos nastojanjima i studiju nisam baš daleko došao. „ Mi smo trojica – vi ste trojica – oslobodi nas” Prisjećam se jedne ruske legende. Neki biskup čuje o pobožnosti trojice muškaraca na nekom udaljenom otoku. Mnogi su išli k njima da čuju o njihovoj vjeri i da se sami zapale u vjeri. I biskup pođe k njima. Ispitivao ih o njihovoj jednostavnoj vjeri. I upita ih biskup: „ A što vi molite?” Trojica odgovore: „ Naša jedina molitva je: „ Mi smo trojica – vi ste troji ca i mi smo trojica – oslobodi nas!” Biskup, razočaran, poče ih poučavati moliti: „Oče naš koji jesi…” I trojica su bila ponosna na pouku. I kad ih je biskup, nakon uspješne kateheze, ostavio, nije otišao daleko kad začuje kako za njim trči jedan učenik i viče: „Zaboravili smo, kako ono ide dalje, iza sveti se ime tvoje…” Biskup je bio duboko potresen pa odgovori: „Molite onako kako ste uvijek molili.” Trojici je bilo lakše a biskup se obogatio jednim iskustvom. On je onaj koji je naučio, koji je kroz pobožnost trojice muževa došao bliže Bogu. Naravno da molitva očenaša ide u poklad svih temeljnih kršćanskih molitava, a ipak molitva triju muškaraca pokazuje duboku stvarnost, koja je temelj ovog blagdana. „Bog je trojstveno jedan”, govorimo u Vjerovanju. Gledano sa strane pobožnih muževa: „Mi smo trojica”. Žive u zajedništvu, zajednički nose brige jedan drugoga i zajedno ispovijedaju jednoga dobroga Boga. Jednog Boga koji im odgovara, koji je mnogo više nego oni sami. On je zajedništvo poput njih. I ima moć osloboditi ih svega što ih tišti.
Vi ste trojica Bog je zajedništvo, on je više nego jedan koji nosi u sebi samom. Možemo biti sigurni da Bog nema nikakvog stresa sa samim sobom, jer on je „jedinstven” i govori jednim glasom. I isto je tako sigurno da se on u sebi kreće kad se radi o planu spasenja ljudi. Umiranje Sina Božjega na križu se ne događa bez odraza na Sina i Oca. Traženje nekog dobrog puta da se nađe u mojoj blizini ili me uzdiže u nebo. Gdje ja tražim živo zajedništvo, gdje se borim oko harmonije i jedinstva, za dobar zajednički put u obitelji, župi, Crkvi, na radnom mjestu – preko svih napetosti – onda mi je trojedini Bog dobar suputnik na životnom putu. Izmjena, razgovor, komunikacija, javljanje – sve što je više od fizičkog života u meni poznaje i Bog i nosi u sebi. I zato govori knjiga Postanka: „Načinimo čovjeka na sliku i priliku našu, nama sličnoga”(Post 1,26) Bog je jedan mi i takav nalazi svoj odraz u čovjeku.
Kod nas Bog koji komunicira je uz mene. I to je Trojstvo. On nije daleko, daleko od svoga neba – iako molimo „Oče naš koji jesi na nebesima.” Bog želi stanovati kod svojih ljudi. Tako govori i knjiga Mudrosti kad govori o Božjoj Mudrosti :”I moja su radost djeca čovjekova.” (Izr 8,31) Duh, Snaga Božja, koja lebdi and vodama i pradubinama, puše i stvara život, ona je ona koja želi živjeti kod ljudi na svijetu. U liku Sina Bog dolazi tjelesno na svijet i stalno je prisutan u nama i među nama. U kruhu i vinu dolazi nam još bliže i čini nas svojim živim hramom, svojim boravištem. Trojstveni Bog boravi i živi u nama. U meni. Teško vjerovati, ali istinito. I ja sam boravište Božje, hram presvetog Trojstva. Hvala Bogu.
I na kraju, ne mogu sada na kraju svibnja, a da se ne prisjetim jedne stare pjesme koja se pjevala svake druge nedjelje u mjesecu, prije procesije: Zdravo ćeri (kćerko) Boga Oca Zdravo majko Boga Sina Zdravo temple (hrame) prisvetoga Trojstva Bogorodice Djevo, moli za nas grišnike, amen.
1.
Božja tajna se objavljuje u povijesti spasenja
Bog – tajna(misterij) Mnogi ljudi govore da tajne postoje zato da ih se istražuje. No, postoje tajne koje same sebe moraju otkriti. I mi, kao kršćani, neprestano otkrivamo da se Tajna (Bog) otkriva po svojoj vlastitoj objavi, ne po naučavanju, nego u djelovanju, ne u nekakvom kozmičkom procesu spoznaje, nego (analogno rečeno) «u međuljudskom odnosu» gdje se može doživjeti kako se partneri sve više međusobno «otkrivaju». Samo prazno razmišljanje o Bogu neće nam nikada pokazati njegovo najdublje biće
Bog se sam uključio u povijest spasenja «Bog je onakav kakim se pokazuje»(J. Ratzinger) On se uključuje u povijesno samoobjavljivanje, po svom djelovanju, po svom utjelovljenju, po svom slanju Duha! Jedan Bog u trima osobama (trebamo razumjeti prema latinskom izvorniku «personare» – zvučiti kroz, odzvanjati…). Boga se može osjetiti kroz različita povijesna djelovanja, u svim njegovim djelovanjima postoji jedno «odzvanjanje» njegova najdubljeg bića: po njegovoj stvaralačkoj snazi, po njegovoj ljubavi i milosrđu, po njegovoj punini ljubavi.
«Bog za nas.» – Izrael zahvaljuje Bogu ( svoje postojanje, svoj poziv) – Izrael osjeća da ga Bog vodi (iz egipatskog ropstva – preko pustinje) – Bog Izraela se objavljuje kao «Jahve» Ovaj naslov se pojavljuje više od 6000 puta u Starom zavjetu i podrazumijeva Božju «biti», «ovdje biti» za spas ljudi, dakle sadašnje Božje djelovanje za naše spasenje.
Neopisivo se pojavilo Božje očitovanje u nedokučivoj i beskrajnoj Isusovoj ljubavi. Da možemo ovaj temeljni poklon osjetiti i danas – u vremenu Crkve – djelovanje je Duha Svetoga
2.
Nedjelja Trojstva- nedjelja po Duhovima koja je na poseban način posvećena Presvetom Trojstvu. Trojstvo, ne samo rijedak, neobičan pojam, nego i sastavni dio našeg vjerovanja, koji se baš ne želi ubaciti u način našega razmišljanja. Tri osobe: Bog Otac, Bog Sin, Bog Duh Sveti, a samo jedan Bog, samo jedna bit, to baš ne možemo shvatiti.Teolozi i filozofi o tome razbijaju glave. I baš zato ne smijemo u svoju vjeru ulaziti najprije glavom. Upravo vjera u presveto Trojstvo je nešto za srce. I ta tajna nam ne govori ništa drugo nego da je naš Bog, Bog kojemu nije ništa važnije od zajedništva, jer je on, sam u sebi, zajedništvo. Nemamo Boga koji je stvorio život, nego gaji u sebi živo djelovanje. I zbog toga bi naše srce trebalo jače kucati – jer nas želi primiti u svoj najintimnije životno zajedništvo. Pozvani smo ući u trojstvenost Božju, znači u sam život. Što naša glava ne može baš promozgati, to možemo srcem okusiti Prije svega kad na sebi i na drugima opažamo kako je teško živjeti u odnosu, bilo to u obitelji, braku, između djece i roditelja, u društvima ili pak jednostavno s onima s kojima sada živimo. »Bog je tako ljubio svijet da je predao svoga jedinorođenog Sina». I zajedništvo može uspjeti ako se predajemo, ako predajemo ne samo komadić našeg vlasništva ili našeg vremena, nego ako činimo kao i Bog koji s nama želi i traži zajedništvo: po tome što ćemo predati sami sebe. Može biti da smo kod brojnih govora o samoostvarenju, pronalasku sebe izgubili ono najvažnije za ispunjen i sretan život, a to je odricanje. Može biti da će biti sve teže investirati same sebe zbog straha od promašaja. Bog je investirao svoga Sina u odnos prema nama i on ga je u nama izgubio. Zašto smo tako suzdržljivi? Što imamo izgubiti osim vlastitog ponosa? Imati povjerenja u ljude koje susrećemo, bilo da je to šef firme i zastupnik nekog osiguravajućeg društva, bilo da je to teta Frida ili prosjak koji prolazi mimo naših vratiju. Vjerovati ljudima, ne zato što se ne bismo plašili da ćemo biti prevareni, nego jer nam je Bog darovao zajedništvo u kojemu povjerenje i davanje, slušanje drugoga i ljubav spadaju u bit stvari. Slaviti Trojstvo je jedna stvar, a da li se pod time podrazumijeva i tako živjeti, to je sasvim druga stvar. Amen.
3. Nedjelju iza blagdana Duhova slavimo Presveto Trojstvo. Nedjelja kad, na poseban način, slavimo Boga u trima osobama: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Na prvi mah izgleda da u današnjem evanđelju nema spomena o Ocu, a niti o Duhu Svetom. Ali ako malo dublje pogledamo, onda vidimo sve tri osobe u ovoj rečenici: «Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina.. Bog, Sin i ljubav o kojem govori današnje evanđelje to je Trojstvo. Isusovo spasiteljsko djelo nosi Bog i ljubav: Otac i Duh Sveti. Dok se poimenično spominju Otac i Sin, dotle se Duh Sveti spominje u svojoj najdubljoj biti. Duh Sveti djeluje u pozadini, tako reći prikriveno: ljubav, milost, jedinstvo, mir: uvijek se misli na Duha, pa i ako ga se ne spomene. Tako taj tajni agent ne pravi nikakve velike manifestacije i uspjehe pred publikom. To je njegova zadaća – da neprimjetno djeluje. Koliko ljudi ne zna što će s Crkvom s toliko natovarenih povijesnih problema, pa ni sa nutarnjim Crkvenim problemima. A ipak čeznu za pravom ljubavi, ne kao potrošačkim predmetima u velikim trgovinskim centrima, ne kao na nekom sajmu osjećaja, nego za djelotvornom neopažljivom ljubavi. Samo primjer – u jednom ispitivanju njemačkih mladih između 18 i 25 godina majka Terezija dobila je 48 % glasova kao uzor, a princeza Diana samo 33%. Dakle Duh Sveti je uzor, a da to i ne znaju, prikriveni agent. Ljubav jedne Majke Terezije nije ništa drugo nego Duh, koji osposobljava za svetost, kojeg priznaje 48% mladih, a da to i ne zna. Mir, a s time povezano i jedinstvo među ljudima, je velika čežnja naših suvremenika – i što je manja povezanost s Crkvom, to je veća čežnja za tim. Nije ispravno govoriti da naša vjera više nema što dati današnjem čovjeku, dapače suprotno. Pa i službena Crkva koju susrećemo, ne govori, na žalost o ovim stvarima. Svađanja, moralna pitanja, nutarnji konflikti na mnogim područjima su osakatili našu Crkvu. I zato trebamo jednog tajnog agenta u pozadini, u podzemlju: Duha Svetoga. On je onaj za kojim danas ljudi čeznu. On, samo on, daruje pravu ljubav, pravi mir, pravo jedinstvo. I on jedini daruje i čežnju za tim. Svugdje tamo gdje ljudi čeznu za velikim duhovnim vođama, vrijednostima, upravo tamo djeluje taj tajni agent. On nam dovodi ljude pravo u ruke. I ako govorimo o vjeri ili o Crkvi kojoj pripadamo, nalazimo uvijek one koji su potajno s nama povezani. Govorimo o onome za čime ljudi čeznu. O ljubavi, miru s Bogom i ljudima, raširenom srcu i opuštenosti koju nam Bog daruje. O dubokoj radosti zbog malih i velikih stvari. O kršćanskom optimističkom pogledu na svijet – da su za nas i svijet i ljudi dostojni ljubavi i povjerenja, da nam se sve to daruje u službi Božjoj, u zajedničkom životu i slavljenju. Dajmo Duhu šansu da neopaženo djeluje među ljudima i tako ih pridobiva. Velikim dijelom je on već ljude pridobio za sebe, čak i ako stoje odbijajući prema Crkvi.
4. Uvod U petak navečer sam čuo jednu rečenicu. Mladić u jednoj diskoteci. Možda mu je 18 ili 20 godina. Možda već radi ili je naučnik ili ide u gimnaziju – ne znam. Ne znam ništa o njemu. Rečenica nije bila meni upućena, samo sam je čuo. Ne znam ni u kojem je smislu bila izrečena. Tip je izgledao prilično tupo. Da sam reagirao, ne znam ni do danas što bih mu na to rekao. Rečenica koju sam čuo glasi: «Ako nisi sebičnjak (egoist), promašio si život.»
1. Fantazija Studirao sam na fakultetu. Učenici mogu misliti o učiteljima što hoće, ali kad su došli na sveučilište, onda su opazili da se profesori, uglavnom, ništa naročito ne brinu što će studenti naučiti. Predaju svoje gradivo – ima i iznimaka. I u srednjim školama ima takvih učitelja. Kod njih se opaža da ga ne zanimaju učenici, a još manje jesu li išta naučili. Moglo bi se reći da je netko tako bez fantazije ako se radi o tome da stekne prijatelja ili prijateljicu. Potpuno nezamislivo Presveto Trojstvo je fantazija Božje ljubavi da nas pridobije. Tu je najprije fantazija stvorenja: čitanje nam govori o mnogovrsnosti stvorenja u kojima je prisutan Božji Duh. Onda fantazija utjelovljenja: treba kao Bog najprije doći na ideju živjeti među ljudima kao čovjek da bi našim govorom govorio o ljubavi Božjoj. Tu je fantazija koju ljudi sami doživljavaju, da je tu neka snaga, oduševljenje, koje daleko prelazi osobni ego (ja). A ipak sve je to jedno: vječni Bog. Ovu tajnu nazivam Presveto Trojstvo.
2. Interes Što Boga potiče? Što je njegov interes, zanimanje? Čitanje govori o Božjoj mudrosti, to znači o onome što određuje Boga iznutra. Ova mudrost je „kao Bog” i po čitanju je «uvijek kod njega» Upravo tu: – prije svih vremena je mudrost kod Boga. – ona je kod Boga i pri stvaranju svijeta – konačno, ona je i ovdje «igra od radosti među sinovima ljudskim.» To znači: za Boga neizmjernog – je «radost» biti ograničen. Da nije svijet stvorio, ne bi se oko ni o čega trebao brinuti. Ako razumski razmišljamo vrijedi: jedan pojam pun smisla o Bogu, apsolutnom, treba poći odatle da je «Bog sam sebi dostatan». Nasuprot tome stoji nečuvena izjava Svetog pisma: Bog želi biti ovisan, on želi vezu, on želi da se o njemu odlučuje (potpuno apsurdna misao). Wim Wenders je to u slici pokazao u svom filmu :»Nebo nad Berlinom – radost anđela je biti među ljudima, najveća radost je osjećati, kušati, čak i trpjeti kao čovjek.” Još jednom: što potiče Boga, što je njegov nutarnji smisao? Utjelovljenje u Isusu Kristu nije nikakav slučaj. To je radost Božja da živi od drugih ljudi, pa i uz opasnost da to «boli». Egoist (sebičnjak) koji ne želi promašiti život (o kojem sam govorio na početku), promašuje radost – koju nikako ne može ni zamisliti: radost živjeti za nešto i s puno smisla. Ovu radost nas može naučiti samo Bog.
3. Božja misao Veliki teolog Romano Guardini napisao je rečenicu koju se mora dva puta čuti da se razumije: »Nikakva sila ne može prisiliti čovjeka da se, u poštovanju punom ljubavi, prigiba zemlji – nego samo mudrost Božja. Mnogi zamišljaju vjeru kao sebe podložiti Božjoj sili. Umjesto toga, vjera je otkrivanje Božje misli. S tim je povezano Trojstvo Božje. Da je Bog htio ostati za sebe, svemoguć, nepristupačan, onda bi ostao nepristupačan, ostao bi jedinstven kao vječni, nepokretni Bog filozofa. No, Bog izlazi iz sebe, ulazi u naše odnose, u naša srca, a naposljetku i u našu zajednicu, Crkvu. Božja misao ga čini trojstvenim, onaj koji se dariva i da bude, s puno radosti, među ljudima. Zaključak je jasan: iz ove spoznaje ne možemo ni studirati, ni pričati, nego činiti. Ne znam tko je «promašio» život; egoist s početka ove propovijedi ili onaj koji uči živjeti od Boga. Za sebe sam odlučio pokušati ići ovim drugim putem.
5. Bog je zajedništvo
«I dok je stvarao nebo, bila sam uz njega i kad je davao granice krugu zemaljskomu nad vodama, kad je učvršćivao oblake, i kad je činio da provru izvori iz pradubina, kad je morima određivao granice, da vode ne smiju prelaziti preko njegovih zapovijedi, kad je učvršćivao temelje zemlji, bila sam kod njega kao voljeno dijete. Bila sam s njim iz dana u dan i svo vrijeme pred njim igrala.» / Izr. 8, 27-30/ Opće je iskustvo da se ne mogu zaboraviti veliki trenuci života. Jedan od tih trenutaka je kad se prvi put ugleda more s njegovim daljinama. Zašto toliki ljudi polaze na tako duga putovanja do mora? Možda se tu vidi naša čežnja za beskrajem. U svakom od nas postoji takva čežnja. To je čežnja da uđemo u beskraj i preko njega, ali isto tako i beskonačnost primiti u sebe i nju unijeti u dušu. U promatraju beskrajnosti mora otpadaju od nas sve sitničavosti i uskogrudnosti, problemi i poteškoće se relativiziraju. Duboko plavetnilo vodi nas k našim vlastitim dubinama, a time i nutarnjem miru. Tako, kad čovjek pogleda na more, dolazi k samome sebi. Uočavamo da je čovjek svih vremena u moru vidio sliku neizmjerne Božje širine, visine i dubine. To nas ne treba ništa čuditi, jer nas veličina jednog djela vodi k majstoru toga djela. Kakvo mišljenje, kakvu mudrost je trebao imati stari psalmist kad je mogao pisati, prije više tisuća godina.: «Tvoje odluke su duboke kao more.» Možda je i Pavao imao pred sobom more kad je pisao: «O dubino mudrosti i bogatstva i spoznaje Boga… Tko je spoznao misao Božju? « (Rim 11,33-34) Ili mislimo na riječi sv. Katarine Sijenske: »Vječno Trojstvo, ti si more u kojem uvijek otkrivam novo, što duže tražim. I što te više nalazim, to te više tražim…» Iz ovoga se može nazrijeti što za nas znači vječno blaženstvo. Ni u vječnosti nećemo potpuno spoznati presveto Trojstvo, jer što budemo više Boga gledali kakav je, to će nam se više otkrivati nove tajne. To znači da će oduševljenje Bogom rasti svakim otkrićem. Kad ovo znamo, onda želim reći, iako iz velike daljine: današnji blagdan nam objavljuje: Bog nije nikakvo osamljeno biće, Bog je zajedništvo. On je zajedništvo Oca i Sina u ljubavi Duha Svetoga. «Ja – ti – mi» Što to znači, možemo naslutiti ako promatramo neki sretni bračni par. Jedan takav bračni par je, pred kratko vrijeme, bio zamoljen da ispriča o svojoj sreći: «Kad smo se vjenčali, željeli smo živjeti još jedan život. Tokom vremena smo shvatili da ona predodžba o stapanju u jednu dušu ne znači ništa drugo, nego u sebe usisati osobnost drugoga, a što je imalo loše posljedice, npr. da smo jedan drugog slali u depresiju. Tako nam je postalo jasno da se osobe koje se ljube ne smiju pretopiti jedna u drugu. Shvatili smo da i u braku moraju postojati određena područja za svakog partnera, iako ona ne smiju biti isključena iz zajedničkog bračnog života. Tako nam je postalo jasno da ljubav raste ako naučimo jedan drugoga poštovati u njegovim vrijednostima i tako se uvijek težimo iznova otkriti.» Takav jedan brak nam može biti slika i usporedba za neiscrpivu tajnu trojednoga Boga. U njemu žive tri božanske osobe, ne jedan život. Oni se ne pretapaju u jedinstvenu dušu. Jer ovdje, da baš ovdje, vrijedi: osobe koje se bezuvjetno ljube, ne mogu se zamiješati ili pretopiti. Upravo u Bogu postoje, među osobama, tri vlastita područja, premda nisu isključeni iz zajedničkog života. Dapače, raste ljubav koja kruži među njima, iz beskraja u beskraj, jer je neiscrpivo biti drukčiji bit svake osobe. .Ovdje naslućujemo što znači ljubav. Ljubav traži jedinstvo, a čezne za samostalnošću, drukčije i biti drugi od osobe koju se ljubi. Na ovoj razini nije suprotnost biti jedno, a biti tri. Tako stojimo pred Božjom logikom. I zato nam ovaj blagdan, u najmanju ruku, govori: među ljudima cvjeta zajedništvo ako se ne želi gospodariti drugim, nego dopustiti drugom da bude drukčiji i neprestano ga otkrivati i poštivati kao drugog. Tako može, razmišljanjem o presvetom Trojstvu, započeti jedan sasvim novi, ispunjeniji odnos ljubavi među ljudima. Poput razmišljanja o dubini i širini mora, tako će i razmišljanje o Trojstvenom Bogu ukloniti od nas sve uskogrudnosti i sitničavosti, koje se mogu vrlo brzo ubaciti u zajednički život. Spoznat ćemo bogatstvo, koje dolazi baš od pojedinaca u zajedništvu. Zato nas ovaj blagdan poziva iz svake izolacije, a time spoznajemo da kao ljudi možemo živjeti samo u zajednici u kojoj se jedan od drugoga ne dijeli, nego čini da svaki živi i ako se ovo produbljuje i otkriva da se makar malo otvara nebo Presvetog Trojstva. Jedna žena mi napisa u pismu «Oduvijek sam voljela ovaj blagdan. On nas obuhvaća kao spasiteljski ogrtač. Zato moja želja ovog časa glasi: neka Trojedini Bog obuhvati sve naše zajednice svojim spasiteljskim ogrtačem da ih sačuva u sreći.
6. Boga danas dovesti do govora
Vjerovati u nešto Uvijek ponovno osjećaju se ljudi, s kojima stupim u vjerski razgovor, primorani da tvrde, u odnosu na mene, kako se njihova vjera značajno razlikuje od moje, ali da oni ni u kom slučaju nisu nevjernici. Oni najčešće naglašavaju: također i ja vjerujem «u nešto», u «nešto višega». Ili naglašavaju: «Ja također imam -svoju vjeru, iako se ona razlikuje od vjere kakovu hoće imati Crkva.» Moram se jako suzdržati kada sugovornici imaju o «mojoj» vjeri pojašnjenje još prije nego što sam otvorio svoja usta. Ja moram svoj impuls gušiti i njima jednom pokazati kako imaju vrlo neprecizne predodžbe o vjeri Crkve. Tijekom godina naučio sam, iza njihovih izjava, najprije potrebe svojih sugovornika uzimati ozbiljno i istinski.
Osobna iskustva s Bogom uzeti ozbiljno
Ovdje postoji, u prvom redu, potreba da se uzme ozbiljno s osobnim i vjerskim Božjim iskustvom, a u drugom pretpostavka da se ova osobna iskustva razlikuju od onih kako se treba vjerovati po nauku Crkve. U oba motiva vidim jednu pozitivnu stavku za razmišljanje o Bogu koje stoji u središtu blagdana presvetog Trojstva, a koje se ne protivi Crkvenoj nauci o Bogu. Nauka o Bogu U tijeku teološke i Crkvene povijesti nastao je iz nauke o Bogu jedan komplicirani sistem da se također i teologija više ne može razumjeti. Ona može povijesno prikazati kako je došlo do odgovarajućih izvještaja i teoloških oblika. Ona može dokazati da taj razvoj ima svoje opravdanje i dublji smisao. Na kraju, ostaje spoznaja da mi Boga ne shvaćamo i da ga ne možemo staviti u jednu formulu.
Iskustvo o Bogu Usuđujem se tvrditi, kako mnogi od onih koji naglašavaju da također u «nešto» vjeruju, manje hoće staviti u pitanje vjerske sadržaje Crkve, već način kako ona propisuje vjerske smjernice te da one obranjuju Crkvene izjave u odnosu na tajnovitost naše vjere u Boga. Trebalo bi nama, teolozima i ljudima Crkve, to dati na razmišljanje, kako oni to misle da moraju obraniti tajnovitost Boga u odnosu na nas. Da li mi možda budimo utisak da znamo točno pojašnjenje o Bogu i da nitko nama ne može ništa više o Bogu pričati? Slično mi se događa s drugim motivom tj. akcentom «moj» Bog. Naravno da me dirne kada netko tako slobodno uzima Boga u svoje vlasništvo. Ali ne činimo li mi isto kada mi govorimo o «našem» Bogu? Tu kruže razuzdane uzrečice kao: «Kada je tvoj Bog mrtav, uzmi tada mojega!» Što ili tko nam daje dozvolu da govorimo o «našem» Bogu? Bilo bi dobro kada bismo se češće toga prisjetili kako je nastala naša slika o Bogu i kako je došlo do duboko-osmišljenih teoloških izreka o Bogu. Uvijek ponovno su ljudi došli do svojih granica u svom govoru o Bogu te došli do iskustva: «Tako, kako smo mi Boga do sada pretpostavljali, to nije Bog.» Bog je posve drugačiji. Tako jednostavno to nije s Bogom…
Bog je posve drugačiji Najupečatljivije biva to objašnjeno u starozavjetnoj pripovijesti o Mojsijevom i Ilijinom iskustvu o Bogu. Oni, moćni Božji sljedbenici, moraju na kraju svoga života doživjeti iskustvo: Bog je posve drugačiji. Također i Isusovi učenici moraju, što se tiče njihove predodžbe o Bogu, proći jedan proces učenja: to s Bogom je posve drugačije, nego što smo mi to u početku mislili. Pri tome se radi o dvostrukom opažanju, o dva koraka vjerovanja u Boga. S jedne strane, doživjeli su iskustvo: U pripovijesti pređa o njihovom iskustvu o Bogu, ima nečega što je za njih od pomoći i spasonosno. Ali čim se dublje pozabave s Bogom, dođu do iskustva da je on posve drugačiji i da se ne da uloviti.
Kako dovesti Boga do govora? Ja vidim kao, najveći izazov kršćanske Crkve, kako možemo Boga dovesti, u našem vremenu, do govora? Ja sam siguran da to neće uspjeti kroz ponavljanje formula i uzrečica. 1. Držim neophodnim najprije skupiti hrabrost da dovedemo naša osobna iskustva s Bogom do razgovora, iako su ona vrlo skromna. Tu se radi uvijek o »mojem» Bogu. Za jednim Bogom koji me osobno ne dira i pogađa, ne postoji veliko potraživanje. Pri tome sam uvjeren da svaki čovjek ima svoje iskustvo s Bogom, da pita za Boga; da hoće uvrstiti svoje životno iskustvo pod veću ovisnost. K tome pripada također da vjerska iskustva sugovornika – pa makar mi bila vrlo strana – uzimam ozbiljno i njih pojašnjavam. 2. Drugo, držim nužnim, osobne doživljaje i misli o Bogu staviti u odnos s iskustvima i mislima ljudi koji žive oko nas i koji su prije nas živjeli. U takovoj mjeri, kada nađemo zajedničku crvenu nit, moći ćemo pričati o «našem Bogu». Pri tome sam uvjeren da će nam stare pripovijesti i vjerske sklonosti zasvijetliti u novom svjetlu. Mi možemo imati iskustvo: ja nisam prvi koji ima ovakova iskustva s Bogom. Meni se događa kao Iliji, Petru, Augustinu ili Blaise Pascalu… 3. Još treće treba biti nadodano mom mišljenju za uspješan razgovor: hrabrost osloviti ovoga Boga kojega ja susrećem u svom vlastitom životu i u životu drugih i stupiti s Njim osobno u razgovor. Time se za mene zatvara krug i mi smo tajni današnjeg blagdana posve blizu na tragu: Bog je neshvatljiv, nedokučiv. U povijesti se pokazao kao stvoritelj, kao izbavitelj i osloboditelj, i kao veliki pratilac. On je tako blizu da Ga možemo osloviti kao osobu i stupiti s Njim u vezu. P. Hans Hütter, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen
|
Presveto Trojstvo (30. svibnja)
Izr 8,22-31 * Ps 8,4-9 * Rim 5,1-5 * Iv 16,12-15
Bog nad nama, s nama i u nama
Kršćanstvo spada u tri monoteističke svjetske religije koje ispovijedaju vjeru u jednoga Boga. Međutim, u tom kontekstu kršćanstvu se predbacuje, sa strane židova i muslimana, da zapravo, govoreći o trojstvenom Bogu – Ocu, Sinu i Duhu Svetom – naviješta vjeru u tri boga. Kako »objasniti« vjeru u jednoga Boga koji je istodobno i trojstven? Pokušamo li to, uočavamo kako počinjemo mucati i kako nam nedostaju za to prikladni izričaji. Svi pokušaji da to objasnimo i učinimo shvatljivim jesu manjkavi – jer je jednostavno nemoguće Boga koji je u sebi trojstven, u svoj njegovoj veličini i svemoći, njegovoj dobroti i ljubavi dokraja shvatiti i »protumačiti«. A ipak, to otajstvo nedjeljivo pripada našoj kršćanskoj egzistenciji, o tom i takvom Bogu moramo govoriti, naviještati njegovu radosnu i osloboditeljsku poruku. Pokušajmo to govorom o Ocu kao Bogu koji je nad nama, o Sinu kao Bogu koji je s nama i o Duhu Svetom kao Bogu koji je u nama.
Bog Otac koji je nad nama: od njega nam dolazi život, na njegovu smo sliku stvoreni, htio nas je kao slobodna bića. Stoga ga možemo priznati i klanjati mu se kao silu, moć, snagu koja je nad nama, ali ga i ne priznati i pokušati se staviti na njegovo mjesto. Poznaje nas bolje od nas samih. Ne želi nas hvatati u našim krivim koracima i kažnjavati, već nas stalno pokušava svojom ljubavlju privući k sebi. To je pokazao Savezom s izraelskim narodom kojemu je uvijek bio vjeran, sve do časa kada je vlastitog Sina poslao da sâm postane čovjekom.
Isus, Sin njegov je Bog s nama, Emanuel – kako ga u času navještenja naziva anđeo Gabrijel. Postao nam je sličan u svemu osim u grijehu. Dijelio je s nama sve što je ljudsko: radost i trpljenje, uspjeh i razočaranje, iskusio je i umiranje i smrt – svoj život položio je u ruke Očeve – za nas! Tu se očitovala neshvatljiva ljubav Božja prema nama, ljubav koja ide do kraja, sebedarje bez pridržaja. Otac ga ne prepušta smrti već ga uskrisava i on Uskrsnuli trajno ostaje među nama prisutan i djelotvoran.
Duh Sveti, Bog u nama, koji je veza između Oca i Sina, djelovao je već u času stvaranja, kroz čitavu povijest spasenja, u Isusovu djelovanju, a od prvih Duhova djeluje u Crkvi i svakom pojedinom kršćaninu. Njegovim smo darovima obdareni po krštenju i potvrdi, po njemu doživljavamo Boga u sebi. U njemu smo osposobljeni činiti djela ljubavi i mijenjati i preobražavati svijet u kojem živimo. »Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan (Rim 5, 5)! Trojstveni Bog – Otac, Sin i Duh Sveti – jest ljubav, i želi se jasno očitovati i u našem životu. Po darivanju i ljubavi jednih prema drugima.
Josip Koprek
