Propovijedi VI. VAZMENA C I SPASOVO 2016.

http://www.dominikanci.hr duhovnost propovjedi godina A B C

SPASOVO

Nema govora više o ‘gore’ ili ‘dolje’. To su samo slike. Kristov ulazak na nebo upućuje prema definitivnom usmjerenju ljudske postojanosti. Cijeli Kristov život upućuje na to. Današnja postojanost prima svoje osmišljenje iz onostranosti, ako se to tako uopće može reći.

Ulazak u nebo označuje ispunjenu ljubav…, a ispunjena ljubav čovjeku može biti samo darovana. U čovjekovoj je mogućnosti da mu ljubav bude ostvarena, ali je u njegovoj nemogućnosti da to sam ostvari. U Kristu je čovječanstvu ponuđena ta mogućnost. To nije prognoza, nego ono što se dogodilo s Isusom Kristom to će se svakom dogoditi ako bude živio Isusovim životom. Nebo i Krist jedno su te isto. Sjedinjenje s Bogom.

U darivanju-predanju je šansa stjecanja vječnosti. Što je za nas zadržano to je izgubljeno. Darovano je postalo Kristovo i time postalo vječno. I Krist darovani postao je vječni Krist. On se pretočio u ljubav. Gospodine, neka sada ovaj svijet prođe – mi ga nudimo, ne da nestane, nego da počne bivati novi. Biti za sebe, znači biti u vremenu – umrijeti… Osama je pakao, predanje i ljubav su vječni. Krist se uzdiže od ovoga svijeta i stvara novi svijet.

On postaje Kozmički Krist. Time postaje osmišljeno uskrsnuće – ne više u stari život ni u stari svijet, nego uzdignuće iznad svega (kvalitativno). S Kristom – njegovim ‘uzašašćem’ – otvara se vrata novo svijetu. A da bi nam se dogodilo kao Isusu potrebno mu je vjerovati, jer oni koji mu nisu vjerovali nisu ni razumjeli njegove riječi, koji su ga vidjeli bez vjere nisu ga prepoznali, oni koje je on dotakao nisu ozdravili. ‘Bolje je za vas da odem…’. Sad više Isus nije vezan za ovo ili ono mjesto.

O je poslije Uzašašća posvuda. On je postao ‘Kozmički Krist’ kako reče Mathiu Fox. On je postao uskrsli Čovjek. U sebe je sintetizirao cijelo čovječanstvo i nastanio se u svim ljudima. Poslije Uzašašća Isus je sa svim ljudima. Svih je boja i nacija, svih kultura. On je blizak svima koji se opredjeljuju za ljubav kao bit življenja.

C – Šesta vazmena nedjelja

(Iv 14,23-29)

Da bi se bilo vjerno Isusovoj riječi, potrebno ju je razumjeti. Mnogi i mnogi su prepročitavali Isusove riječi. Kakvi sve nije bilo tumačenja i razumijevanja? Iste riječi sasvim su se različito razumijevale.

Očito je također iz Isusovih riječi, da se njega i njegove riječi ne može razumjeti “golom logikom”(samo razumom), jer su one više od razumskog zaključka. Isusove riječi nose cjelovitost istine, život. Isusovu riječ se razumijeva razumom i srcem, znanjem i ljubavlju. To se isto odnosi na sve međuljudske odnose, međusobna poznanstva.

Kako doći do ljudske istine, do istine osobe, kako se međusobno razumjeti? Svi mi želimo, i to je normalno, da nas se razumi, a ipak svatko ima iskustvo nerazumijevanja. Čak u nerazumijevanju vidimo izvor svih “nesporazuma” i sukoba.

Što je potrebno da bi bilo više uzajamnog razumijevanja? Nastala je međuljudska otuđenost. Danas su ljudi više informirani, bolje znaju svoj jezik i svjetske jezike, a ipak konstatiramo iz dana u dan manje razumijevanja.

Posvuda nesporazumi, počevši od roditelja i djece, brakova, do međunarodnog nerazumijevanja. Kao da je zavladao nesporazum “Babilonske kule”, gdje nitko nikoga ne razumije. Osobe pred osobama se zatvaraju, nastaje nepovjerenje i opterećenje.

Vijek racionalizma naučio nas je da se sporazumijevamo samo razumom. Samo ono što se razumom razumjelo postojalo je, drugo nije postojalo (Marks). Osobe se svelo na stvari i upoznavalo kao stvari.

Čovjek ipak nije stvar, on je širi od svih stvari, on je osoba duha i tijela. Nijedno ga shvaćanje ne može obuhvatiti. On je stoga znan i neznan, on je misterij. Djelomično ga poznamo, drugo ostaje slutnji i ljubavi. Svakomu pristupajmo kao misteriju, otvorenosti. Čovjeka se ne upoznaje samo umom, nego i srcem (Pascal). Isusa i Isuse upoznaje se srcem, ljubavlju.

Um kroz koji teče ljubav može upoznati Isusa i druge ljude. Sam Isus nam govori kako se njega upoznaje, kako se druge upoznaje. Ljubav čovjeka uvodi u Isusa i približava drugima. Ljubav drugoga priznaje osobom i subjektom, ljubav drugomu omogućuje da raste, da bude ono što još nije.

Ljubav pomaže da se u drugomu upozna prošlost, sadašnjost i budućnost. Sve ovo troje je čovjek. Zar itko poznaje bolje dijete (kao osobu) od vlastite majke?

Njezino srce vidi u djetetu što ne vidi nijedan um. Riječ koja je prožeta ljubavlju postaje razumljiva riječ. To su bile Isusove riječi – one su nosile ljubav i praštanje. zato su se ljudi vezali za njegovu riječ i njegova riječ je jednaka vječnoj Riječi (Logosu). Njegova je riječ u ljudima budila uspavano srce, uspavano biće.

Skoro bi se moglo reći, da je riječ koja nosi ljubav božanska riječ, riječ objave. Život prihvaća i razumije riječ ljubavi, a to je zabrinuta riječ, riječ koja je više od znaka. Riječ koja nosi ljubav je kao poljubac, kojeg svatko razumije. Isusove riječi su bile Isusovi poljupci osobama.

Nitko im tako nije govorio, nitko ih nije tako ljubio, nikom se tako nisu otkrivali. On je Spasitelj i svojom riječi. Govor ljubavi(Isusov govor) donosi mir. To je unutarnji mir, kojeg svijet ne može dati niti može oduzeti. Ljudi se poznaju onoliko koliko se ljube. Bez ljubavi nema međusobnog upoznavanja, a niti mira.

Marijan Jurčević, OP

ISUSOVA ISTINA I ISUSOV MIR

(Iv 14, 23 – 29)

Ova nedjelja potiče nas da razmislimo o svom povjerenju u Isusovu riječ i o prihvaćanju Isusove istine. Interesantno je da Isus upozorava da se ne može ostati vjeran njegovoj istini bez ljubavi. ‘Onaj koji me ne ljubi ne može ostati vjeran mojoj riječi.’ Isto tako Isus naglašava da njegova riječ nije njegova ‘domišljenost’ nego je to riječ Očeva, Božja.

U ovome je bit: Isusova riječ ima božansku vrijednost. Ona je istina ‘naravi’ i istina ‘neba’. Zato je vrlo teško ne vidjeti istinitost Isusovih riječi, bilo kad govori o Bogu ili čovjeku. Isusova istina je životna istina, istina koja traži dušu i koju svjedoči Duh ljubavi. Zato su drugi kriteriji dolaska do Isusove istine od istine ‘logike’. Nju se ne može spoznati niti iskusiti ako se ne uskladi s njom život. Već je to iskustvo imao Pavao, pa poslije njega Augustin i svi veliki obraćenici.

Tek kad su promijenili način življenja tada su razumjeli Isusovu riječ. Tek kad se uskladi život i Isusova riječ tada se doživljava plodnost istine. Bog progovori kroz utjelovljenog Isusa. Kroz život. Danas se dosta diskutira o afektivnoj (emocionalnoj) spoznaji. Je li to ‘intuitivna’ spoznaja koja ima druge ‘argumente’ pri zaključivanju? U svakom slučaju ova spoznaja puno više brige vodi o životnom iskustvu nego li o teoretskom razglabanju.

Osobe koje se ljube puno bolje se sporazumijevaju i jednostavnije prihvaćaju istinu jedno od drugoga. To je poznato svakom čovjeku. Tek kad su se apostoli promijenili u srcu tek tada su počeli Isusa razumijevati. Već je poznata stara latinska izreka: Tko god prima, prima na svoj način! Što mnoge Isusove poruke ne razumijemo vjerojatno nam smeta način našeg življenja. Kroz životnu praksu nauče se mnoge životne istine.

Evo jednog primjera kojega mi je ispričao pokojni Veljko Veljačić. Tamo negdje sedamdesetih godina bila je u modu upoznati se s budizmom. Mnogi mladi ljudi iz Europe nagrnuli su na Ceylon. Kad su došli prvo su ih učili dnevnom redu i prehrani. Načinu života bez ikakvog govora o budizmu. Tako deset, dvadeset dana. I mnogi se vratiše bez da su čuli ijednu riječ o budizmu. Oni uporniji su mislili da će ih učiti nakon par mjeseci. Opet ništa. I ostade jedan mali dio bez pouke – I bitno je ovo što su rekli nakon godinu dana ‘prakse’. – „Sad nam više ne trebate tumačiti što je budizam, mi smo ga iskusili kroz svakodnevno življenje.“

Isus daje svoj mir. Svijet je uvijek pun nemira. Raznih vrsta. Isusov mir je nešto dublje i osobnije. Radi se o miru u dubini, o miru kojega ne mogu pomutiti izvanjska događanja. Radi se o duševnom miru. Taj duševni mir je dar Božji, dar Duha ljubavi. Zato je vrlo važno osjetiti u sebi božanske vrijednosti, sebe vrednovati.

Biblija nas uči da smo slike Boga stvoritelja… A poslije Isusovog utjelovljenja i uskrsnuća vjerujemo da je Božji – Isusov Duh u nama. Sv. Ivanu, evanđelistu – mudrom Ivanu – bitno je bilo da nam objavi da je Logos (Bog) u nama i da nam on daje smisao i mir kojega nitko ne može oduzeti. Da bi se imalo unutarnji mir potrebno je biti svjestan unutarnjeg bogatstva. Tko se ne nađe u sebi ne može se naći izvan sebe.

A tko se nađe u sebi taj prepoznaje i vrednote drugoga. Zato unutarnji mir podnosi različitosti i tolerantan je, zapravo više od tolerancije. Unutarnji mir je plod usvojene Isusove istine, riječi. Onaj koji se našao u sebi, koji ima unutarnji mir, kojega svijet ne oduzima, snažan je da nosi ‘križ svijeta’. Idući u svjetlu Isusove istine i riječi mogli bi doći do korijena mira – to je ljubav. Bez ljubavi nema mira. Istina je sama po sebi mir. To je mir kojega ne daje svijet i pregovori.

Istinski mir ili nemir je u nama. Da bi u nama ‘proradio’ mir potrebno je osloboditi se svega balasta, svega što nas zatrpava sporednim stvarima. Jer mir nije ideologijska vrednota, vrednota je cijelog čovjeka, vrednota nutrine. Može se imati cijeli svijet i ne imati mir. Mir je vrednota srca, vrednota ljubavi. Samo onaj koji u drugome prepoznaje vrednote, koji se nalazi kroz drugoga može imati mir u svojem srcu. Potrebno nam je otvoriti se da bi u nas došlo Isusovo svjetlo i Isusov mir.

Potrebno nam je prepoznati Isusa u našem životu pa će time zavladati mir u nama. Budimo svjedoci Isusove istine, ljubavi i nosioci mira!

Marjan Jurčević

http://www.katolicki-tjednik.com

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA

Iv 14,23-29

Don Ilija Piličić rođen je 1979. u Kotor Varošu, župa Vrbanjci. Osnovnu školu pohađao je u Vrbanjcima, Vitezu i Samoboru. Srednju školu započeo je u Samoboru, a nastavio u Zadru maturirajući u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Studij bogoslovije diplomirao je u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 29. 6. 2006. u Banjoj Luci. Trenutno je župnik u Sasini kod Sanskog Mosta te upravitelj župe Ključ, a uz to je i biskupijski povjerenik za mlade.

Uvod

Kroz cijelu povijest čovječanstva događali su se različiti nemiri. U našem vremenu također postoje mnogi ratovi, sukobi, nemiri različitih vrsta… U izvještajima Svetog pisma često se spominju prepirke među prvim Isusovim učenicima, čak i među samim apostolima. Isusova poruka je jasna: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem!” Tko sluša Njegove riječi zadobit će mir u duši.

Svakodnevno ljudsko življenje donosi nam nebrojena iskustva sretnih, manje sretnih ili nesretnih događaja. Mnogi ljudi, nakon što su se razočarali u druge ljude, znaju kazati da je jedino Bog pravedan i da se jedino Njemu može vjerovati. Neki drugi, nakon što su iskusili najteže životne trenutke, kažu da čak ni Bog nije pravedan. Ima ih koji su i vjeru izgubili. Neki vjere nisu nikada imali… a puno ljudi traži vjeru. Tko zna zašto je naš svijet baš ovako uređen i zašto je toliko različitih raspoloženja u nama? Možda to dolazi od uskrsnog vremena u kojem se nalazimo. Stari zavjet nas upućuje da je Bog onaj koji sudi pravedno.

Različite vrste tumačenja

Vjernici vjeruju, ali u isto vrijeme neprestano istražuju i pitaju se kako se može još više i bolje vjerovati jer je uskrsnuće Isusovo donijelo pravu buru među Njegove nasljedovatelje. Ako pažljivo osluškujemo čitanja Svetog pisma možemo zapaziti da su ljudska znatiželja i brojna raspoloženja prve Crkve u bliskoj vezi s poslanjem Duha Svetoga. Za života Isus je svojim propovijedanjem bio vrlo jasan, ali nakon Njegovog odlaska pojavljuju se različita tumačenja među učenicima i neka vrsta zbrke, meteža. Svi koji su nastavili vjerovati Isusu i postali sljedbenici Njegovog puta osjećali su strašnu potrebu da netko odluči što je ispravno, a što krivo u daljnjem nasljedovanju Isusa.
Ozbiljnim ljudima se više vjeruje pa se i među prvim učenicima više vjerovalo onima koji su se svojim životom dokazali. Tako je i danas. Mnogi olako govore, propovijedaju, savjetuju, naređuju… ali pitanje je stoje li iza njih čvrsto postolje životnog svjedočenja?
Vjera u jednoga Boga danas je neupitna, ali je dugo trebalo ljudima da im Bog šalje poruke i da ih „bocka“ dok ne shvate i ne prihvate da je On jedan jedini i da osim Njega nema drugih bogova. Upravo među izabranim hebrejskim narodom najsnažnije je doprla do čovječanstva Božja poruka, a onda se nastavila dalje širiti dok nije postigla puninu i tijelom postala, a nakon toga u Uskrsu se do kraja objavila.
Sretnemo li sasvim slučajnog prolaznika na ulici i upitamo ga što mu je najvažnije u životu odgovor će vjerojatno ovisiti o životnoj dobi u kojoj se nalazi. Vrlo malo dijete bi vjerojatno promucalo: „Najvažnije je… ovaj… mama i tata…!“ Malo veće dijete bi možda reklo kako je najvažnije da su svi sretni i veseli. Adolescenti bi u svojoj zaljubljenosti do ušiju kazali da je najvažnija ljubav. Bi li odrasli ljudi u žurbi sa svojim silnim brigama imali vremena odgovoriti ili bi samo projurili dalje ili bi ipak malo duže razmišljali? Pa se onda na kraju dogodi da se ne mogu niti odlučiti što im je najvažnije u životu? Pitate li to isto pitanje neku stariju osobu, odgovor je jasan – zdravlje je najvažnije. Ima li igdje odgovora: „Najvažniji od svega je Bog?“
Kada kažemo da smo vjernici, što nam je najvažnije? Je li to Bog? U trenutku velike nevolje, teške bolesti, smrtne opasnosti, naše riječi su: „Bože pomozi!“ Tada nam je Bog najvažniji. Možda je smisao ljudske patnje upravo u tome da nas podsjeti što je najvažnije u životu.

Ljubav ostaje trajni izazov čovječanstvu

U Evanđelju po Ivanu Isus progovara svojim učenicima o ljubavi. Ne samo o tome da ljubav treba biti temelj međusobnih odnosa, nego da je ljubav temelj svega, jer ako je Bog ljubav, sve je onda ljubav. Doduše, u današnjem evanđelju Isus progovara malo drukčije: „Ako me tko ljubi… i Otac će moj ljubiti njega…“, ali je to zapravo samo kontekst dugačkog Isusovog govora u kojem se On izjednačuje s Ocem i u kojem poziva učenike da slijede put evanđeoske ljubavi kao temelj života. Isus jasno kaže da sve ono što On govori, to uistinu Bog govori, a to ne govori bilo kakvo božanstvo u koje su ljudi skloni povjerovati nego jedan jedincati Bog koji je ljubav.
Nakon što je Isus otišao od učenika i ostavio ih same, ostali su pomalo izgubljeni. Premda je Bog nastavio prebivati među ljudima po Duhu Svetome kojega je poslao, ipak su prvi učenici često izgledali kao „muhe bez glave“. U ljudskoj izgubljenosti postaje vrlo važna božanska poruka mira i ljubavi. Ta poruka se najviše očituje upravo u uskrsnuću, a kao temelj i potvrdu nalazi u poslanju Duha Svetoga koji vodi i upravlja Crkvu Božju putovima mira i dobra.
Ljubav ostaje trajni izazov čovječanstvu. Iako je ljubav temelj međuljudskih odnosa za miran život, iskustvo nemira u današnjem svijetu navodi nas na pomisao da pomanjkanje ljubavi uzrokuje ratove, sukobe, nasilje…
Vjernici su ljudi koji iz dubokog religioznog iskustva crpe dodatne snage za mir i dobro u svakodnevnom životu, ali temelj svih međusobnih odnosa među vjernicima ostaje ljubav i to upravo ona ljubav koju uskrsli Gospodin želi – da svi budu jedno kao što su On i Otac jedno u ljubavi.

Molitva vjernika

Kao zajednica vjernika uputimo molitve svemogućem Bogu, našem prijatelju. Zajedno s našim molitvama neka se vinu u nebo i naša srca i duše.

1. Daj, Gospodine, da Crkva uvijek bude vjerna nauku koji joj je Krist povjerio po poslanju Duha Svetoga, molimo Te!
2. Daj, Gospodine, da svi vjernici u Crkvi svojim životom svjedoče Isusov duh ljubavi i mira, molimo Te!
3. Daj, Gospodine, da se naša domovina i naš narod obnove u vjeri i započnu život slobode, radosti i mira, molimo Te!
4. Daj, Gospodine, da se radost Uskrsa trajno nastani u nama kako bi se svijet nastavio dalje razvijati bez nasilja, molimo Te!
5. Daj, Gospodine, svim pokojnicima vječni mir, a sve one koji su svoje živote dali u obranu mira na zemlji nagradi u nebu, molimo Te!
Svemogući Bože, usliši naše molitve koje Ti upućujemo, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Tko je katolički svećenik? Što je svećeništvo za mene?
Katolički svećenik je osoba koja se opredjeljuje za posvećen život u službi Boga i ljudi, osobito onih koji su na bilo koji način ugroženi. Svećenik je posrednik između Boga i čovjeka. Ljudima je nemoguće u životu potpuno se osloniti na vlastite snage stoga im je potrebna Božja milost u svakodnevnim situacijama. Svećenik je osoba koja je u izravnoj vezi s Bogom molitvama i drugim religijskim činovima te kao takav služi narodu zagovarajući za njega kod Boga. Za mene je svećeništvo poseban način življenja bez navezanosti na ovozemaljske stvari koje su većini prosječnih ljudi vrlo važne. Za svećenički poziv se dugo opredjeljuje i trajno izgrađuje, a osoba koja se odluči jedanput za posvećen život izabire to zauvijek i bez rezerve. Upravo zbog toga se i treba maksimalno predati službi Bogu i čovjeku, a najviše po osobnom uvjerenju i životnom svjedočenju jer samo tako može odavati vjerodostojnost svoga svećeništva.

 

Biblijski komentar misnih čitanja u godini C

Duh Sveti u povijesnoj Crkvi

  1. uskrsna nedjelja:

Za današnje prvo čitanje imamo Lukin izvještaj o apostolskom saboru u Jeruzalemu na kojem je odlučeno da se poganima prilikom krštavanja ne nameću nepotrebni židovski vjerski običaji. To pitanje raspravili su “apostoli starješine zajedno sa svom Crkvom” te u pisanom zaključku krštenim poganima izjavili da tako odlučuju “Duh Sveti i oni”. U evanđelju imamo nastavak Isusova govora na posljednjoj večeri. Isus traži da njegovi sljedbenici kroz povijest čuvaju njegovu riječ, što znači da obdržavaju ono što je on činio i govorio. Obećava im Duha Parakleta-Branitelja koji će ih poučavati i dozivati im u pamet sve što je Isus činio i govorio.
Ovo je nedjelja kad sebi posvješćujemo da Crkva djeluje u promjenjivim povijesnim prilikama, svjesna da joj je zadana vjernost Isusu ali i okrenutost ljudima kojima je šalje uskrsli Krist. Duh Sveti je oživljava i vodi u njezinu povijesnom poslanju. On potiče ne samo pastire nego i laike da svi zajedno čuvamo riječ Isusovu i nastojimo biti jasan znak spasenja koje Bog u Kristu nudi ljudima i narodima svih vremena. Divna ali i odgovorna zadaća.

Zaključismo Duh Sveti i mi (Dj I5, 1-2. 22-29)

Naše današnje čitanje donosi sržni dio izvještaja o apostolskom saboru u Jeruzalemu. Problem je nastao u Antiohiji, prvoj zajednici sastavljenoj pretežno od obraćenih pogana. Došli su im u pohod kršteni Židovi iz Jeruzalema koji su rekli da za spasenje nije dovoljno biti kršten na ime Isusovo nego se muškarci trebaju i obrezivati u znak uključivanja u saveznički narod Božji. Iz Pavlova izvještaja u Gal 2, 11-14 vidimo da je Petar u Antiohiji postupio nedosljedno: jedno vrijeme jeo s krštenim poganima sve što su oni jeli, a kad su došli “neki od Jakova” povukao se od zajedničkog stola s poganima da se ne zamjeri krštenim Židovima. To je kod krštenih pogana proizvelo utisak da su drugorazredni članovi Crkve. Zato su vjernici Antiohije poslali kao svoje delegate Pavla i Barnabu apostolima u Jeruzalem s molbom da se stvar ozbiljno raspravi. Pavao je poveo i Tita, obraćenog Grka kao primjer pravog obraćenja stranaca koji se ne bi priključili Crkvi, ako bi se od njih tražilo obrezanje te uzdržavanje od tzv. nečistih jela (svinjetine). Pavao je izvijestio o svom misionarskom radu te predložio da se zainteresiranim poganima ne nameću židovski vjerski običaji, jer bi to učinilo kršćanstvo samo još jednom sljedbom u židovstvu a ne novom svjetskom religijom.
Naše čitanje ističe da su se na vijećanje sastali apostoli, starješine i Crkva. Pod Crkvom se ovdje misli sva jeruzalemska zajednica, dakle i oni koje danas zovemo laicima. Sabor zaključuje poslati izaslanike među krštene pogane i daje tim izaslanicima pisani tekst zaključka: “Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta povrh onoga što je potrebno” (r. 28). Ovo je presudna povijesna odluka o kojoj Isus nije ništa odredio, iako su on sam pa i svi apostoli bili obrezani. Židovima je obrezanje bilo vanjski znak uključenja u saveznički narod Božji a Grcima i Rimljanima I stoljeća nepotrebno sakaćenje ljudskog tijela. Tražeći rješenje apostoli i jeruzalemska zajednica su molili, razmišljali i slušali poticaje Duha Svetoga. Kad su donijeli odluku, bili su uvjereni da je to nadahnuće Duha Svetoga. Kršteni Židovi smjeli su se dakako obrezivati, jer je to njihova nacionalna baština i kultura, ali obrezanje nije nužno za krštenike drugačije kulture. Ovo saborsko ili sinodalno načelo ostalo je trajno prisutno kroz povijest u živoj Crkvi. Na krajevnom ili općem saboru pretresaju se pitanja o kojima u prošlosti nije bilo potrebno ništa odlučivati. Crkveni pastiri, oslonjeni na stoljetnu vjeru Crkve i poticaje Duha koji govori i kroz razmišljanje “običnih” vjernika, donose doktrinalne i disciplinske smjernice za uspješno djelovanje Crkve u novim prilikama.

Bog Svevladar hram je njegov i Jaganjac (Otk 21, 10-14. 22-23)

Ovo je nastavak viđenja o novom Jeruzalemu kojemu je povijesna i zemaljska Crkva slika. Taj grad silazi od Boga u znak da spasenje pojedinaca i cijelog čovječanstva nije ljudsko dostignuće nego Božji dar. Blistavost tog grada je uspoređena s raskošnim gradovima grčko-rimskog svijeta koji mu nisu ni sjena. Dvanaest gradskih vrata znak su obilnog ulaženja: to je grad dobrodošlice svima zainteresiranima, nitko nije unaprijed isključen. Vrata su ispisana imenima dvanaest plemena Izraelovih kojima su u 7. poglavlju Otkrivenja dodani ljudi iz svih naroda i jezika, što je znak univerzalnosti Crkve povijesne i eshatonske. Na temeljima grada ispisana su imena dvanaest Jaganjčevih apostola. To je znak da Crkva kroz povijest čuva sve što su joj apostoli predali kao od Isusa zapovjeđeno te da starješinsku službu u njoj obavljaju zaređeni služitelji.
Na Vidiočevo iznenađenje nema u gradu hrama. Za Židove je hram bio središte okupljanja i štovanja Boga. U novom Jeruzalemu hram je sam Bog i proslavljeni Jaganjac. To znači da se kršćani Vidiočeva vremena ne okupljaju u vidljivim zgradama niti imaju jedno središnje mjesto bogoštovlja. Gdje god se krštenici sabiru na svoju euharistiju – Bog je s njima i proslavljeni Jaganjac. Ovdje je Bog nazvan Svevladarom, grčki Pantokrator. Ta riječ dolazi u Otkrivenju devet puta, uglavnom u himničkim dijelovima knjige. Kod prvog spominjanja stoji zajedno s drugim monoteističkim nazivima za Boga: ” Ja sam alfa i omega, govori Gospodin – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar” (1, 8). Pogani I. stoljeća zvali su glavnog boga Zeusa onim koji jest, koji bijaše i koji dolazi. Kršćani taj religijski naziv svojih sunarodnjaka prenose na jedinoga Boga s uvjerenjem da On jedini jest i prouzročuje bivovanje; on je djelovao u prošlosti i on će sigurno nastupiti i u budućnosti. Bog je Pantokrator Svevladar. On sve vidi, sve drži, na sve utječe. U vremenu kad je rimska država obuhvaćala svu ondašnju Europu, Bliski Istok i sjevernu Afriku bilo je suludo tvrditi da je netko jači i od rimske države. Kršćani su to ipak vjerovali. Ne iz želje da ruše domovinu kojoj su građani nego iz želje da se promijene postupci vladara koji kršćane tretiraju kao neprijatelje čovječanstva samo zato što cara i državne bogove ne priznaju za božanstva, a inače plaćaju poreze i vrše sve ostale građanske dužnosti.

Dozivat će vam u pamet sve što vam ja rekoh (Iv 14, 23-29)

Ovo je nastavak Isusova govora na posljednjoj večeri. Isus odgovara na pitanje Jude apostola (koji nije Iškariotski), kako će se očitovati njima a ne svijetu (r. 22). Bit će prisutan u srcima pojedinih vjernika i cijele zajednice krštenika po riječi svojoj, ukoliko je budemo obdržavali. Isus proglašava svoje postupke i nauku obaveznom zato što je postupao onako kako mu je Otac zapovijedao. On sada odlazi u smrt i u proslavu. Traži da učenici obdržavaju njegovu riječ u vremenu kad on neće biti među njima na vidljiv način.
Da bi to mogli trajno činiti u promjenjivim povijesnim prilikama, on im šalje Duha Svetoga. Naši su prevodioci grčku riječ “Paraklet” preveli s “Branitelj”, što nije najsretnije. Paraklet je u grčkom pravnom sistemu bio muškarac kojega gradska uprava određuje za čuvara i zaštitnika malodobnoj djeci, kad im umru roditelji ili bliži rođaci. Paraklet je u grčkom pravnom sustavu bio i čovjek koji na sudu brani optuženog, štiti njegova prava pred tužiteljima. Tu pravnu i socijalnu riječ upotrijebio je pisac četvrtog evanđelja da izrazi Isusovu nauku o ulozi Duha Svetoga u Crkvi. U promjenjivim povijesnim prilikama Duh će biti uz Crkvu da je štiti od opasnosti što dolaze iz nje same, od unutarnjih razdora i svađa. Duh će je štititi i od opasnosti izvana. Zato ga u Vjerovanju zovemo Duhom životvorcem. On oživljava svakog krštenika i krizmanika, aii i svu crkvenu zajednicu. Isus govori da će Duh Crkvu “poučavati o svemu i dozivati u pamet sve što” je on govorio i činio. Ovo Ivan piše pod kraj I. stoljeća kad misionari moraju govoriti na grčkom o Isusu Židovu. Moraju prenositi ne samo vanjsko značenje Isusovih djela i riječi nego i duboki unutarnji sadržaj. Moraju tako Grcima naviještati Isusa kao Gospodina i Spasitelja da polaze od njihovih duhovnih potreba i njihovog kulturnog kruga. Samo Ivanovo evanđelje plod je ovakvog “poučavanja” i “napominjanja” Duha.
Slušajući ovaj odlomak, trebamo misliti na inkulturaciju Crkve i kršćanstva. Duh Sveti Crkvu osposobljava ali i zadužuje da se inkulturira u svaki narod, vrijeme i kulturu. Koliko tome osobno pridonosimo?

Dr. Mate Zovkić:

GODINA C: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=114

GODINA B:  http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=113

GODINA A: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=112

http://www.don-ivica.net

GODINA C 2012/13
Petak, 03 Svibanj 2013
1. Ljudi Galilejci što stojite gledajući na nebo?

Pitanje upućeno dvanaestorici na dan uznesenja na nebo, upućeno je cijeloj Crkvi.

Odgovor, naravno, glasi: gledaju za Isusom koji je pred njihovim očima prekriven oblakom. Nikakvo čudo da su apostoli gledali prema nebu, jer je čudesan događaj uzašašća, koji nam upravo prepričan, a koji stoji na početku Djela apostolskih, ali isto tako i na završetku Markovog i Lukinog evanđelja. Sveto pismo ne čini od toga nikakav veličanstveni događaj, jednostavno kaže: «Što stojite tu gledajući na nebo.”

Ne osobito naglašavanje ovog događaja je povezano s tim što uzašašće nije ništa novo, niti izazovno, što bi posebno priznalo Isusa kao Krista. To spada u to. To pripada Kristu. To nije ništa novo. Potpuno je sigurno da se Isusa ne može prepoznati, niti spoznati kao Krista ako bismo imali pred očima samo uzašašće, a ne poznavali ono ispred, niti ono iza.

Mnogo jača slika o Isusu, nego slika o oblaku koji odnosi Isusa, nalazi se u današnjem odlomku iz poslanice Efežanima. Tu Pavao neprestano moli da bi kršćani bili ispunjeni Duhom Božjim «da bi ga upoznali». Za to nam je potreban duh mudrosti i objave, jer bi spoznaja Isusa Krista za nas trebala biti odlučujući trenutak života.

«Njega spoznati» znači spoznati da se Bog obratio svijetu time što je postao čovjekom, njega spoznati znači biti ispunjen prisutnošću Božjom u Isusu Kristu, tako da se naš ljudski život ne može osmisliti, ni prepoznati – osim u Bogu.

2. Gospodstvo

«Ljudi, Galilejci, što stojite gledajući na nebo?» Na to pitanje odgovara Pavao u poslanici Efežanima. Bog je pokazao svoju moć, jer je Krista uskrisio od mrtvih, uzdigao ga na nebesa i dao mu mjesto sebi s desna, iznad svih knezova i vlasti, moći i gospodstva i dao mu ime koje će se spominjati, ne samo na ovom, nego i u budućem svijetu. Sve mu je podložio pod noge, njemu koji kao glava sve nadvisuje i postavljen je nad Crkvom. Ona je njegovo tijelo i ispunjena njime, koji svime upravlja.

Učenici gledaju za Isusom kojega su upoznali kao onoga koji je s njima živio, koji je u osamljenosti križa umro, a kojega je Bog oslobodio smrti. Time je preokrenuta cijela hijerarhija kozmosa.

Sve sile i vlasti koje vladaju našom zemljom su male i beznačajne u usporedbi s Kristom, Pomazanikom koga je Bog uzvisio iznad svega.

Sva imena pred kojima oni, u neznanju, još dršću, jer misle da o njima ovisi njihov spas – sva ta imena nestaju pred onim koga nazivamo gospodinom – Gospodine smiluje se – Kyrie eleison – jer ga je Bog stavio sa svoje desne.

Bog ga je uzvisio «sa svoje desne», a to je vlastiti događaj nasuprot uznesenju. Onaj obješeni na križ je uskrsnut i Bog ga je uzvisio. Konačnu vlast ne zadržavaju njegovi suci i mučitelji. Onoga koji je bio bespomoćan u svojoj ljubavi, Bog uznese pred očima učenika.

Time je i njegovo tijelo uzneseno u nebo. Nije nestao, nego vlada kao kralj. Ne udaljen od svojih, od svih poput japanskog cara u udaljenoj palači, nego je kao glava prisutan svemu. I on ima tijelo koje je njime potpuno ispunjeno, a to je Crkva.

A mi mislimo da bi Crkva bila ono što od nje činimo. «Što gledate prema gore», upoznajte njegovu prisutnost ovdje, smijte se nad onima koji misle da su glava svemu, zaboravite tvorce mišljenja, koji sve žele šarmirati svojim nastupom. Već davno prije je vlast preuzeo jedan drugi, njega je sam Bog uzdigao.

3. Pogled

«Ljudi, Galilejci, što stojite gledajući na nebo?»

Na to su pitanje odgovorili sami anđeli. Odgovor ne glasi da ne smiju gledati na nebo. Odgovor je suprotan. Gledajte, spoznajte ono što se dogodilo da imate «Duha mudrosti i spoznanja», da možete spoznati Krista. «Ali ovaj Isus, koga ste vidjeli da je uzašao na nebo, opet će doći!”

I upravo je to vrhunac molitve: »Neka Bog rasvijetli oči vašega srca da spoznate kakvoj ste nadi pozvani.»

Sve spoznaje Boga i Krista su isprazni pogled u prazno nebo ako se ne otvore oči srca, koje će spoznati nadu.

Cijela naša opstojnost je okrenuta budućnosti koja nam je razjašnjena u činjenici uskrsnuća. Sve ono što se pokazuje kao snaga, moć i vlast ne dospijeva daleko, ne doseže ni do neba, ni do daljina do kojih vide oči srca, jer je samo tamo otvoren horizont. Tu je otvoreno nebo i ne trebamo nositi nikakve zaštitne maske, niti biti kratkovidni pa misliti da mnogo više nade daju znanost i blagostanje, koji nam se nameću kao važni za preživljavanje idućeg dana.

Na Uzašašće gledajmo ono što dolazi. A to činimo ako smo na zemlji čvrstim nogama. Ne bježimo, ne zatvaramo oči, ali gledamo prema onome što dolazi, jer ipak netko mora biti na ovoj zemlji domaćin koji je na zemlji živio, trpio, ali je sada uzdignut s desne Božje.

 

GODINA C 2009/10 Nedjelja, 09 Svibanj 2010

 

Biblijsko homiletsko razmišljanje

 

Uvod: Dnevni tekstovi su povezani sa središnjom misli: vjera nije nikakvo ispunjavanje pravila, niti ograničenja i ljudskih oznaka, nego činjenica da Bog u nama boravi, da on u nama svijetli.  Božja prisutnost je milost, a ne ispunjavanje zakona. Bog ispunja krug zemaljski i njegov Duh započima misionarenje svijeta do na kraj zemlje i svih pogana. (Dj)Bog je prisutan u svetom gradu i on je njegovo svjetlo (Otk). Bog boravi s ljudima i ispunja srca onih koji ga ljube. (Iv) Vjera je i stvar predanja. Doživljaj Boga u meni i doživljaj predanja nisu nikakav slobodan izbor. Ova iskustva zahtijevaju oblik života koji nekoga drži. Kod Ivana se radi o ljubavi, ali o ljubavi u vjernosti (Iv 14,23),a nevjerni su isključeni iz grada (Otkr 21,8.27). Pavao i Barnaba su ljudi koji su se slobodno predali (Dj ap 15,26), a ipak postoje „potrebne stvari” (Dj ap 15,28) kojih se treba držati. Važno je da je prvenstvo milosti pred zakonom, predanja pred obvezom.

 

Prvo čitanje (Dj 15, 1-2.  22-29)

Odmah na početku čitanja nekako je povrijeđena ova pozadina. Održavanje jednog običaja (obrezanja) je preduvjet spasenja. I nikakvo čudo da je ovaj zahtjev  neke ljude iz Judeje doveo u oštar sukob. Konzervativnim kršćanima iz židovstva je bilo teško što su Pavao i Barnaba teološki obezvrijedili obrezanje. Vjerodostojnost kršćanske vjere ne ovisi o propisima, nego o ljudima koji su se za ime Isusovo zauzeli dušom i srcem. Kriterij vjere je da li je netko ispunjen vjerom. Duh pak hebrejski znači „dim”, a to znači daljina, prostor, oslobođenje, prosvjetljenje. Duh ne stavlja terete, nego ih oduzima. Središnja formula je „Duh Sveti i mi smo zaključili”-(r.28) U izostavljenom dijelu Petar drži govor pun Duha. U jednoj varijanti teksta stoji: „On ustane u Duhu” (15,7) To je posljednji Petrov nastup u Djelima apostolskim. Tu on govori odlučujuću riječ.

 

Drugo čitanje (Otkr  21, 10-14 22 -23)

Nebeski Jeruzalem nema nikakvo mjesto za vjeru: „Vidjeh hram koji nije u gradu.” (r 22). Ljudsko označavanje koje ima svoga opravdanja, za Boga je beznačajno. Ono nosi u sebi tragediju isključivanja i okamenjivanja. Vjera treba čvrsta mjesta, a ta vrlo često sprečavaju (kako pravila, tako vremena i službenici) ono što trebaju omogućiti : vjeru punu predanja. Takva je i simbolika svjetla: Bog rasvjetljuje grad, a Janje je njegovo svjetlo (r.23). Kako Bog rasvjetljuje grad, tako želi nutarnje rasvijetliti svakog čovjeka. Mistična tradicija poznaje „via illuminativa” – put prosvjetljenja. Postoje tri puta, tri stupnja vjere: prvi je put čišćenja (via purgativa), koji je također put svjetla jer želi ukloniti svagdanju prašinu da svjetlo naše vjere ne bude bez sjaja. Drugo je nutarnje prosvjetljenje: duša je očišćena, čista, prazna. Ona se sada može prosvijetliti i nanovo ispisati – ispuniti – a ispunjenje je Bog. I treći put je put sjedinjenja  koji govori o svjetlu: potpuno ulazimo u Božje svjetlo, sve vidimo, naš svagdanji život u svjetlu vjere.

Evanđelje:  (Iv 14, 23 – 29)

Ivanovo evanđelje je duhovno – nutarnje. Ivan je majstor malo riječi. On, u evanđelju, upotrebljava samo 1011 različitih riječi (najmanje od svih evanđelista). Luka naprotiv ima dvostruko više riječi od Ivana. Smislenim ponavljanjem riječi vodi slušatelje i produbljuje poruku. I zato je dobro neke riječi malo temeljitije razmotriti; „nutarnje ih okusiti” kako to preporuča sveti Ignacije Lojola.

Ljubiti: Bog šalje Isusa iz ljubavi. Otac ljubi Sina, Sin ljubi Oca. Isus ljubi svoje, do kraja. Izabrao je učenike, a ne oni njega. Njihov odgovor je ljubav. Ljubav znači usko prijateljstvo. Učenici postaju prijatelji. Najveća je ljubav ako netko položi svoj život za prijatelje. U 13. poglavlju, počevši od pranja nogu, sve više se prelazi od „vjerovati” na „ljubiti”.

 

Ustrajati. Biti kršćanin znači imati duboku vezu s Kristom . Izraz ljubavi prema njemu je ustrajati. Grčka riječ „terein” znači: čuvati, ne izgubiti, osjetiti, kušati, iz njega živjeti. Mislimo i na Ivanovu riječ „ostati” (menein). Ne misli se na ustrajnost u smislu riječi, nego vjernost u ljubavi i vjeri.

 

Riječ: dok drugi evanđelisti izbjegavaju za Isusa upotrijebiti Riječ (logos), Ivan time označava preegzistentnog Isusa. Isus je od početka kod Oca . I oni su jedno. „I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama.” (1,14) Ovo treba rastumačiti i nutarnje: „on je u nama našao stan.”

 

U nama boraviti: stanovati kod njega, biti kod njega. Toma Kempenac ovako tumači ovaj redak: „Često on traži nutrinu čovjeka i želi biti uz njega, s puno ljubavi… Dakle, daj Kristu prostora i ne puštaj tamo nikoga i nikada.”  Isus ne živi samo „u srcu Očevu”, nego je još bolje reći u „krilu Očevu”

 

Tješitelj : Isus napušta učenike i osposobljava ih za dublju povezanost s njim. I za to obećava

Tješitelja, Parakletos (r 26). To nije jednostavno „Duh Tješitelj”, nego  „Onaj poslani”, Zagovornik, Sudski savjetnik, Odvjetnik. On je svjedok istine pred svijetom. „Drugi branitelj” (Iv 14-16) je  zamjenik Kristov, koji uči i podsjeća na njegove riječi. „Podsjećati” nije nikakvo „osvježenje pamćenja”, nego nutarnje prihvaćanje.

 

Radovati se: Plod duboke nutarnje vjere je radost. Isus želi da njegova radost u učenicima bude potpuna. (15,11) Isus nas poziva da molimo Oca, u njegovo ime, za ovakvu vjeru.

 

Vjerovati: Ivan ne upotrebljava (drukčije nego Pavao) imenicu „vjera” (pistis),  nego glagol „vjerovati” (pisteuein). Ovdje se ne radi o vjeri kao posjedovanju istine, nego o vjeri kao putu, zrenju, rastućoj spoznaji i rastućem prosvjetljenju.  Vjera je osobni stav i odnos prema Isusu, a ne nekoj istinskoj rečenici. Vjera je vjernost, vjera je ljubav.

 

Misno slavlje

Pozdrav:

Bog ljubavi i mira neka bude s vama.

 

Uvod:

Mi se priznajemo vjernicima i tako nas promatraju. Ponekad smo nesigurni. Dobro je da posjedujemo kršćansku samosvijest – ne zbog naših sposobnosti, nego zato što nas Bog podržava i stoji uz nas ako doživljavamo odbijanje i neprijateljstvo zbog naše vjernosti Kristu.

 

Molitva vjernika:

Oslanjamo se na  Božju riječ. Daruje nam svoga Svetog Duha za naš život. Zato se usuđujemo moliti:

v  Da Evanđelje dopre do svih ljudi i da Crkva podržava živu nadu u svijetu, molimo Gospodina

v  Da mir Božji zahvati srca ljudi i da nestanu suprotnosti između bogatih i siromašnih, molimo Gospodina

v  Da nas ojača snaga Duha Svetoga i da ne oslabi vjera naše progonjene braće i sestara, molimo Gospodina

v   Da naša župa čvrsto stoji uz Božju riječ i da se u njoj može doživjeti blizina Božja, molimo Gospodina

v   Da naši pokojni, posebno oni koji su nam bili najbliži osjete radost vječnog blaženstva, molimo Gospodina

 

Gospodine, neka tvoj Sveti Duh prati naš život i da da budemo s tobom sjedinjeni.  I daj da uvijek budemo u tvojoj blizini.

 

Meditacija:

Bog nam je oslonac.

Oslanjam se na Boga

Ne želim se od njega udaljiti.

Oslanjam se na ljude.

Oslanjam se na Crkvu

Oslanjam se.

 

Miješam se

Miješam se kad se radi o pravdi, miru i nadi

Miješam se kad se radi o Božjem kraljevstvu

Ne ostajem tu po strani

 

Bog nije izvan našega života.

Claudius Groß

 

 

1. Gdje boravi Bog?

Trebali bismo jednom govoriti i o nebu, tako reći o «Božjem domaćinstvu», jer se u Svetom pismu redovito govori o nebu kao Božjem prebivalištu. I u molitvi Oče naš govorimo: «Bog, naš otac, je na nebu.» Dovoljno je razloga da i o tome progovorimo.

Naravno da nebo nije sam Bog, kao što to u Vjerovanju ispovijedamo dok govorimo da je nebo stvoreno kao i sve drugo. A to znači da Bog ima mjesto među stvorenim stvarima «Nebo». Ipak nemamo neku sveobuhvatnu riječ  koja bi obuhvatila svu ovu neobuhvatljivu stvarnost iz koje nas Bog dotiče, kao i sve drugo stvoreno pa i neobuhvatljivo nebo.

Nebo je onaj dio stvorenoga svijeta koji ima otvorenost prema Bogu. Iz neba se Bog može objaviti u vidljivom obliku, jer nebo obuhvaća i nas, i naš život. Nebo nisu samo neizmjerne daljine, nego tu ima i daleka vječnost. Vidljivo nam postaje ime za nevidljivo.

 

2. Gdje ćemo susresti Boga

Knjiga otkrivenja nam govori o nebu na dvostruki način.  S jedne strane, nebo je dimenzija stvorenja u kojem će se vidjeti što je u površnosti gomile činjenica ostalo zatrpano i nevidljivo. U nebu se pokazuje da ljubav Božja nadilazi sve čovjekove težnje za moći. To je nebo za kojim mi težimo ako probijemo površnost svijeta meditacijom, svečanostima, ili u ekstazi da se otvorimo Bogu.

Iskustvo nam govori da u razmišljanju mogu susresti nešto sasvim drugo nego Boga, mogu se izgubiti u duševno duhovnim stvarima isto tako kao i u vlastitoj sebičnosti, kao i ondje gdje vladaju zakoni moći i novca. Zato, često, put u samostan i nije put u spasenje.

Možda bi se to moglo, slikovito, ovako reći: nebo je mjesto gdje boravi Bog.  No, to Božje boravište ima nešto od krhkosti našega svijeta, nebo sudjeluje na patnjama svijeta. Zemlja se ne može spasiti bez neba, ali ni nebo bez zemlje.

I sada nam može biti jasno zašto Otkrivenje sadrži obećanje da neće Bog napraviti samo novu zemlju, nego i «novo nebo». Bog želi obnoviti cijelo stvorenje, ne želi odvojiti ni nebo, ni zemlju. To smo čuli u odlomku, prošle nedjelje, iz Ivanova Otkrivenja. Danas nam se to govori još preciznije. Iz obnovljenog neba silazi «sveti grad Jeruzalem k ljudima.»

 

3. Duhovnost

Nebo je mjesto iz kojega nam se pokazuje najdublja dimenzija naše stvarnosti. Ivanovo Otkrivenje ne uključuje ovu duboku dimenziju stvarnosti samo za sadašnjost, nego je stavlja i za budućnost. Iz novog neba, tako kaže vizija, silazi grad novi Jeruzalem. Grad u kojem će biti moguće zajedništvo, jer zakon više nisu moć i novac. Duboka dimenzija sadašnjosti otkriva budućnost.

Samo u ovim zajedničkim slikama postaje nam shvatljivo gdje boravi Bog – i gdje ga možemo sresti. Bog boravi i u našoj sredini, jer je nebo duboka dimenzija ove naše konkretne zemlje i stvarnosti. Sveto pismo nam želi otvoriti oči da to vidimo. Istodobno je Bog započeo, svojim utjelovljenjem, mijenjati budućnost svijeta u Isusu Kristu o kojemu Otkrivenje govori u slici jaganjca. Ne po nekoj režiji, nego se svijet mijenja po susretu sa utjelovljenim Bogom. U Crkvi molimo Oca u nebu, ispovijedamo Krista, prisutnog među nama u sakramentima, koji je uzašao na nebo da odatle dovrši spasenje.

Novi Jeruzalem u kojemu će boraviti ljudi svih naroda neće imati hrama – crkve, jer u njemu boravi sam Bog i «Janje». I mi smo okrenuti prema toj budućnosti. Još imamo hram-crkvu, zemaljsko mjesto, gdje susrećemo ime Božje. Crkva nije cilj. Cilj je puno zajedništvo s Bogom. A onda će Otac nebeski biti Otac u našoj sredini, u novom gradu ljudi. Ako pustimo Duha Božjega da djeluje u ovom našem mjestu i našoj sredini, onda je tu, upravo, započela budućnost.

 

2.

Zemlja i nebo spadaju zajedno

«Tješitelj, Duh Sveti, kojega će vam Otac poslati u moje ime, poučit će vas sve što sam vam govorio». Iv 14,26

Poznato je da čovjek ima tri puta za mudro djelovanje. Prvo razmišljanjem. To je najizvrsnije. Drugo je prihvaćanje, to je najlakše. Treće iskustvom, to je najgorče. Ovo iskustvo je imao i stari filozof Thales iz Mileta. O njemu se pripovijeda anegdota koja bi nam mogla pomoći da pravilno shvatimo blagdan Uzašašća koji stoji pred nama.

Poznato je, o tom učenom čovjeku, da je neprestano tražio načina kako ispitati zakone po kojima se kreću sunce, mjesec i zvijezde. Zato su njegove oči neprestano bile okrenute prema nebu. I dok je jednom tako intenzivno gledao prema nebu, tako se pripovijeda, da upao je u neku grabu. I dok je tu ležao i stenjao od boli, neka prolaznica, sluškinja se nije stidjela glasno nasmijati. Sa dosta zluradosti mu ona reče: »Ne vidiš što je pred tvojim nogama, a pokušavaš otkriti što je iza zvjezdanog neba.»

Ova anegdota nas vodi do one zapovjedi koju nam je dao Isus u svom oproštajnom govoru. Moglo bi se to ovako sabrati: »Ne gledajte samo prema nebu,  nego se sjetite naših zajedničkih dana i spoznajte kako sam u svemu vidio poziv i volju moga Oca.» Koliko je to za Isusa bilo važno, prepoznajemo, na primjer, i po ovim riječima: «Tješitelj, kojega će vam Otac poslati u moje ime, poučit će vas o svemu što sam vam govorio (i činio).» (Iv 15,26.) Ova riječ bi mogla opravdati i ponašanje one sluškinje koja je sigurno stajala s obje noge na zemlji i zato je shvaćala život kao sudbinsko hodanje zemljom.

U svemu, a to znači najprije u bližnjima, shvatiti poziv Božji i odgovarajuće postupati.To je ono što nas čini svjedocima Isusovim. Da li možemo ljudima današnjice nešto donijeti njegovom Blagoviješću, ovisi nadalje o tome, da li se u našem ponašanju i ophođenju s bližnjima očituje nešto od njegova ophođenja i ponašanja.

U Isusovom ponašanju prema ljudima je vidljivo, prije svega, da on nije nikada teoretizirao o Bogu. Prije svega je, u svom ophođenju, činio da dođe do izražaja Božja oslobađajuća ljubav. Pri tome je prihvaćao i poštovao i prilike društva, pa i onih najmudrijih i najjačih, i tako je jačao u svom biti čovjek. To je mogao, jer je živio u uvjerenju da i u najzločestijim ljudima leži još dovoljno dobra, ne gledajući na neslućene mogućnosti koje Bog ima s njim. Iz te vjere i takvim ponašanjem Isus je govorio ljudima. Tako ih je dovodio do samopoštovanja koje je polazna točka svakog obraćenja i  obnove života.

Ovdje naslućujemo što je Crkva. Ona je zajednica onih koji jedan drugoga podupiru i jačaju, pokušavajući Isusovim načinom prilaziti ljudima tako da ih ljubimo,  da im vjerujemo, iako ima vrlo malo onoga što im govori u prilog. Drukčije Crkvu, sa svim njezinim znakovima i sakramentima, ne možemo razumjeti. To se pokazuje u Ivanu XXIII, o kojem se pripovijeda sljedeća anegdota.

Dok je papa bio još patrijarh Venecije, imao je svećenika koji je bio alkoholičar. Jednoga dana pošao je, sa svojim tajnikom, u posjete tom svećeniku. A jer ga nisu našli u župnoj kući, pošli su u obližnju gostionu. Ivan pošalje tajnika unutra. Taj ga stvarno pronađe u nekoj odaji i izvuče van. Odvedu ga do palače. I kad su bili tamo, na iznenađenje svećenika, klekne Ivan pred njegove noge i reče: «Želim se ispovjediti.»

Može se pretpostaviti da je u «minutama šutnje Ivan XXIII. ušao u bijedu onog jadnog svećenika, a što je i njegova nevolja bila, i da mu je rekao ono što on kao svećenik alkoholičar još može reći: odrješenje.» (Rolf Zerfass). To znači za nas kršćane: možemo naučiti nešto od svih ljudi, jer su svi imali mnoštvo iskustava s onim što k nama dolazi kao poziv Božji.

Ovdje baš nije toliko jasno što znači kršćanski stil ponašanja. Ono je punina očekivanja drugih koji sretnu kršćanina. Zar nije to isto očekivanje koje imamo ako uđemo u jednu kršćansku bolnicu? Nadamo se da ćemo tamo susresti kršćane, a ne birokrate i formaliste. I zar se ne rastužimo i malo ne razočaramo ako to ne nađemo? Tako se događa i ljudima koji misle da su susreli kršćanina, akoji se ne ponaša kao takav.

I kako možemo, u tom smislu, biti kršćani i Crkva? Samo pogledom na nebo kojega nam je otvorio Isus. Tako smo opet došli do Thalesa koji gleda prema nebu. On se ne zna tako dobro kretati po ovoj zemlji kao ona sluškinja, ali zato zna kakve mogućnosti stoje iznad njegove glave.

Mimo svega što su učenici na zemlji učinili, nisu izgubili pogled u nebo. Poput njih, i mi trebamo takav pogled. Jer odozgo dolazi svjetlo, koje čini da oči našega srca vide ono dobro u drugima i čini da prihvatimo poziv Božji. Tako spadaju nebo i zemlja zajedno. Samo onaj tko oboje u sebi poveže, živjet će radosno na zemlji. I ako se bude morao dijeliti od zemlje, zna kamo ide. Poput Isusa će reći: «Odlazim k Ocu.»

 

 

 

 

3.

Molitva za Duha koji će nas svemu poučiti…

Oduševljenje za velike mislilačke sisteme

Prije nekog vremena bio sam svjedok jednog vjerskog razgovora dvojice starije gospode za vrijeme duže vožnje željeznicom. Obojica su bila teološki obrazovana, iako nisu apsolvirali redovni teološki studij. Citirali su tekstove  Crkvenih otaca na latinskom jeziku i dokazivali jedan drugomu (i svojim iznerviranim slušateljima) da poznaju to, u detalje. Njihov agresivni prizvuk (govora) i umišljenost  kojom su odozgo promatrali preostali dio svijeta, zadržali su me da se ne umiješam u njihov razgovor. Njihova simpatija za velike, stare, mislilačke sisteme nije bila za previdjeti. Vrhunac njihovog objašnjavanja bila je za mene  izjava: Bibliju, ovu knjigu možeš zaboraviti! Ona je sadržavala za njih premalo duhovne punine i sistematske teologije. Oni, izgleda, nisu spadali u njen sistem.

 

Biblija – više od  jednog mislilačkog sistema

Bolilo me, pri tome, u srcu jer su upravo ove knjige postale izvorom moje teologije. Činjenicu da se biblijska teologija ne da zbijati u jedan sistem, posebno  cijenim.  Onaj tko hoće ući u trag Duhu iz kojega je Isus iz Nazareta pripovijedao i djelovao, ne može zaobići ove zapise. U propovijedanju Staroga zavjeta i u evanđeljima, u prenešenim izrekama Isusa i na koncu u prerađivanjima biblijskih sastavljača, osjeća se, u mnogostrukim primjerima, kako su ljudi  mnogih generacija doživljavali i tumačili djelovanje Božje.

 

Duh čini životvornim

Kod sve ljubavi i poštovanja vrijednosti Pisma, ne smijemo učiniti iste greške kao ona dvojica teologa u vlaku. Biblija je izvor i temelj našega vjerovanja. Ona ostavlja prostor za vlastito razmišljanje. Ako pogledamo točnije tekstove ove nedjelje, vidimo kako nam dozvoljavaju samostalni razvitak razmišljanja.

U evanđelju smo pročitali da je Isus svojim učenicima obećao Duha Svetoga, u svojim riječima na rastanku. On će ih u svemu poučiti i prisjetiti na sve što im je on rekao. Isus pripravlja svoje učenike na vrijeme poslije svog odlaska, na vrijeme u kojemu se moraju snalaziti bez njegove neposredne prisutnosti. Isusu je bilo jasno: život teče dalje i poslije njegove smrti, njegovog uskrsnuća i uzašašća na nebo. Duh Sveti koji je djelovao u njemu i kroz njega, koji je mnogo pokrenuo i prevrnuo na glavu, djelovat će također i dalje u vremenu u kojemu će učenici biti prepušteni sami sebi. Isus nam nije ostavio jedan mislilački sistem, niti školu koju treba vječno sačuvati, već svoga živoga Duha.

Novi zadaci

Uskoro će učenici biti sukobljeni s posve novim izazovima. Tako čitamo u apostolskoj pripovijesti. Novi put, kako je kršćanstvo bilo u početku nazvano, našao je uskoro više odjeka i pripadnika kod drugih naroda, nego kod Židova. Isus, začetnik novoga puta, nije svoje učenike pripremio na ovu situaciju. Postoje velike zategnutosti između židovskih i ne-židovskih kršćana. Mlada Crkva nalazi i za to rješenje za koje se ne može pronaći objašnjenje, niti u Starom zavjetu, niti u evanđeljima. Kada se čita cijela pripovijest – liturgijska čitanja donose samo isječak – osjeća se hrvanje mladih kršćanskih zajednica. Duh kojega im je Isus obećao, pomaže im pronaći nova rješenja. Tijekom stoljeća mnogi događaji, razvoj i mislilački sistemi ostavili su svoje tragove u kršćanstvu. Često su se morali smjerovi nanovo postavljati. Duh Sveti je pratio Crkvu u cijeloj njezinoj povijesti. Život teče i danas dalje i sukobljava nas s novim izazovima. Isusovo obećanje da će Otac poslati Duha Svetoga u njegovo ime koji će svemu poučiti i na sve podsjetiti što je Isus rekao i proživio, vrijedi i za nas. U tom povjerenju smijemo mi ići na nove zadatke našega vremena. Nismo zatvoreni u jedan predani mislilački sistem da nitko više ne smije ništa priupitati i da ima sve odgovore gotove.

 

Izazov danas

Postoji duga lista problematičnih mjesta u koje smo mi kršćani uvučeni na početku 3. tisućljeća. Pri tome se ne radi o Crkveno-političkim pitanjima. Ne možemo to zaobići, a da se ne sukobimo s novim mogućnostima u medicini i biotehnici. Stojimo pred društvenim razvitkom kakav još nije nikad bio, zahvaljujući visokoj starosti i zbog dubokih  promjena u svijetu rada. Nejednaki tempo razvitka između siromašnih i bogatih zahtijeva novo političko ophođenje.

Često imam utisak da veliki broj kršćana skriva glave u pijesak i bolje ostaje pri internim nesuglasicama ili se ne usuđuje dalje od pitanja: «da li je to dozvoljeno ili nije dozvoljeno». Imamo li mi povjerenja da će Duh Sveti, također i nas, poučiti što trebamo, kako bismo riješili zadatke naših dana u Isusovom Duhu?

 

Molitva za Duha Svetoga

Dani oko Kristovog uzašašća i pred Duhove bili su, u tradiciji, obilježeni molitvom za Duha Svetoga. Razumljivo je, vrlo dobro, da je agrarni životni svijet, iznad svega, molio za dobru klimu i rast, te za otklanjanje katastrofa. Protiv toga se nema što reći, to se i danas čini. Ali je istodobno i vrijeme da se Duha Svetoga moli i za velike izazove današnjice. Za Duha  koji će nam pronaći odgovore na teška pitanja i kontroverzne teme, a koji su u skladu s onim što je Isus proživio.

Pri tome ne vrijedi pronaći samo nove odgovore, već i nove oblike ophođenja, kao npr. po pitanju pomoći pri umiranju. Nije dovoljno samo pitati: što je (upravo još) dozvoljeno? Treba onima koji trpe i starim ljudima pomoći sredstvima i mogućnostima našega vremena, kao što je pokazao Isus u svojem vremenu i na svoj način.

Molitva za Duha Svetoga sadrži također i molitvu za pravo djelovanje i za hrabrost da se suprotstavimo izazovu. Tako vjerujemo i molimo da će nas Duh Sveti poučiti tome što nam je potrebno za savladavanje naših zadataka.

P. Hans Hütter, prevela Kataci Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoriasten.

 

 

Uzašašće

 

1. Ljudi Galilejci što stojite gledajući na nebo?

Pitanje upućeno dvanaestorici na dan uznesenja na nebo, upućeno je cijeloj Crkvi.

Odgovor, naravno, glasi: gledaju za Isusom koji je pred njihovim očima prekriven oblakom. Nikakvo čudo da su apostoli gledali prema nebu, jer je čudesan događaj uzašašća, koji nam upravo prepričan, a koji stoji na početku Djela apostolskih, ali isto tako i na završetku Markovog i Lukinog evanđelja. Sveto pismo ne čini od toga nikakav veličanstveni događaj, jednostavnokaže: «što stojite tu gledajući na nebo.”

Da se to malo naglašava, povezano je s tim što uzašašće nije ništa novo, niti izazovno, što bi posebno priznalo Isusa kao Krista. To spada u to. To pripada Kristu. To nije ništa novo. To je potpuno sigurno tako da se Isusa ne može prepoznati, niti spoznati kao Krista ako bismo imali pred očima samo uzašašće, a ne poznavali ono ispred, niti ono iza.

Mnogo jača slika o Isusu, nego slika o oblaku koji odnosi Isusa, nalazi se u današnjem odlomku iz poslanice Efežanima. Tu Pavao neprestano moli da bi kršćani bili ispunjeni Duhom Božjim «da bi ga upoznali». Za to nam je potreban duh mudrosti i objave, jer bi spoznaja Isusa Krista za nas trebala biti odlučujući trenutak života.

«Njega spoznati» znači spoznati da se Bog obratio svijetu time što je postao čovjekom, njega spoznati znači biti ispunjen prisutnošću Božjom u Isusu Kristu, tako da se naš ljudski život ne može osmisliti, ni prepoznati – osim u Bogu.

 

2. Gospodstvo

«Ljudi, Galilejci, što stojite gledajući na nebo?» Na to pitanje odgovara Pavao u poslanici Efežanima. Bog je pokazao svoju moć, jer je Krista uskrisio od mrtvih, uzdigao ga na nebesa i dao mu mjesto sebi s desna, iznad svih knezova i vlasti, moći i gospodstva, i dao mu ime koje će se spominjati, ne samo na ovom, nego i u budućem svijetu. Sve mu je podložio pod noge, njemu koji kao glava sve nadvisuje i postavljen je nad Crkvom. Ona je njegovo tijelo i ispunjena njime, koji svime upravlja.

Učenici gledaju za Isusom kojega su upoznali kao onoga koji je s njima živio, koji je u osamljenosti križa umro, a kojega je Bog oslobodio smrti. Time je preokrenuta cijela hijerarhija kozmosa.

Sve sile i vlasti koje vladaju našom zemljom su male i beznačajne u usporedbi s Kristom, Pomazanikom koga je Bog uzvisio iznad svega.

Sva imena pred kojima oni, u neznanju, još dršću, jer misle da o njima ovisi njihov spas – sva ta imena nestaju pred onim koga nazivamo gospodinom. – Gospodine smiluje se, – Kyrie eleison – jer ga je Bog stavio sa svoje desne.

Bog ga je uzvisio «sa svoje desne», a to je vlastiti događaj nasuprot uznesenju. Onaj obješeni na križ je uskrsnut i Bog ga je uzvisio. Konačnu vlast ne zadržavaju njegovi suci i mučitelji. Onoga koji je bio bespomoćan u svojoj ljubavi, Bog uznese pred očima učenika.

Time je i njegovo tijelo uzneseno u nebo. Nije nestao, nego vlada kao kralj. Ne udaljen od svojih, od svih poput japanskog cara u udaljenoj palači, nego je kao glava prisutan svemu. I on ima tijelo koje je njime potpuno ispunjeno, a to je Crkva.

A mi mislimo da bi Crkva bila ono što od nje činimo. «Što gledate prema gore», upoznajte njegovu prisutnost ovdje, smijte se nad onima koji misle da su glava svemu, zaboravite tvorce mišljenja, koji sve žele šarmirati svojim nastupom. Već davno prije je vlast preuzeo jedan drugi, njega je sam Bog uzdigao.

 

3. Pogled

«Ljudi, Galilejci, što stojite gledajući na nebo?»

Na to su pitanje odgovorili sami anđeli. Odgovor ne glasi da ne smiju gledati na nebo. Odgovor je suprotan. Gledajte, spoznajte, ono što se dogodilo da imate «Duha  mudrosti i spoznanja», da možete spoznati Krista.  «Ali ovaj Isus, koga ste vidjeli da je uzašao na nebo, opet će doći!”

I upravo je to vrhunac molitve: »Neka Bog rasvijetli oči vašega srca da spoznate kakvoj ste nadi pozvani.»

Sve spoznaje Boga i Krista su isprazni pogled u prazno nebo ako se ne otvore oči srca, koje će spoznati nadu.

Cijela naša opstojnost je okrenuta budućnosti koja nam je razjašnjena u činjenici uskrsnuća. Sve ono što se pokazuje kao snaga, moć i vlast ne dospijeva daleko, ne doseže ni do neba, ni do daljina do kojih vide oči srca, jer je samo tamo otvoren horizont. Tu je otvoreno nebo i ne trebamo nositi nikakve zaštitne maske, niti biti kratkovidni pa misliti da mnogo više od nade daju znanost, blagostanje, što nam se obećavalo kao važno za preživljavanje idućeg dana.

Na Uzašašće gledajmo ono što dolazi. A to činimo ako smo na zemlji čvrstim nogama. Ne bježimo, ne zatvaramo oči, ali gledamo prema onome što dolazi, jer ipak netko mora biti na ovoj zemlji domaćin koji je na zemlji živio, trpio, ali je sada uzdignut s desne Božje.

http://www.glas-koncila.hr/

Šesta vazmena nedjelja (9. svibnja)
Dj 15,1-2.22-29 * Ps 67,2-3.5-6.8 * Otk 21,10-14.22-23 * Iv 14,23-29

Isusova oporuka

Kako se sve više približava svetkovina Duhova, tako se služba riječi u euharistijskom slavlju sve više usredotočuje na obećanje Duha Svetoga i njegovo djelovanje u Crkvi. Isus priprema svoje učenike na to da će on morati otići Ocu, ali isto tako da ih neće ostaviti same na ovome svijetu. “Ako me ljubite, čuvat ćete moje zapovijedi. I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek.” Tim riječima Isus započinje svoj oproštajni govor s apostolima. Daje im načelo po kojem će moći njega nasljedovati, biti pravi njegovi učenici. Onaj tko ljubi, nema nikakvih vanjskih propisa koji bi ga silili da čini nešto za ljubljenu osobu. Sve je motivirano ljubavlju, sve proizlazi iz srca.

Isus nije došao nadodati još neku dodatnu pobožnu misao u religijsku baštinu svijeta, nego je tu da bi pomirio svijet s Bogom, svojim i našim Ocem. U oproštajnim riječima koje upućuje svojim učenicima prestaju granice između ljubavi i posluha, naklonosti i obveze. Preduvjet svemu je ljubav. Tko istinski ljubi, nije mu teška nikakva zapovijed.

Isus tješi svoje učenike, nakon svoje muke i smrti on ih ohrabruje riječima da ih neće ostaviti same kao siročad. Poslat će im Branitelja: Duha Svetoga. Iako neće biti prisutan među njima na vidljiv način kao dosad, on ostaje zauvijek s njima na otajstven način, koji nije ništa manje stvaran i djelotvoran. Taj novi način bit će omogućen po Duhu Svetom, kojega će on poslati i koji će imati zadatak da im omogućuje život u ljubavi; u ljubavi prema Ocu i prema braći ljudima. Samo ljubav bit će znak Kristove prisutnosti među njegovim učenicima, znak raspoznavanja.

Isusov govor iz današnjeg Evanđelja zvuči nam kao njegova oporuka. Međutim, vazmeno vrijeme nije svršetak, nego odlučujući početak jedne nove stvarnosti. Crkva, svi krštenici pozvani su i poslani da svojim životom svjedoče tu univerzalnu poruku ljubavi. S uvjerenjem da u toj zadaći nikad nismo sami. “Od Duha nam je svoga dao!” Duhom Svetim smo zahvaćeni. Duh Sveti stanuje u srcima vjernika jer “ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan” – kaže sveti Pavao. Gdje god je ljubav, a to znači sposobnost da se čovjek odriče sebe i živi za drugoga, tu je Bog u Duhu Svetom na djelu.

Zato nema pravog kršćanina ni kršćanstva koje ne zrači tu prisutnost i djelatnost Duha Svetoga u ljubavi. Po krštenju smo postali djeca Božja, po Duhu Svetome Sin Božji nastanio se u nama, postali smo Hram Duha Svetoga. Stoga svako naše djelo i nastojanje mora nositi pečat Duha, zračiti ljubavlju i dobrotom. U tome je vršenje volje Božje, njegovih zapovijedi. Onome koji ljubi sve je lako i sve moguće.

Josip Koprek

http://www.kastav-crkva.org

http://www.sestre-scj.hr/showitem/povijest-druzbe

http://www.rijeka-nadbiskupija.com/eug09/index.html

Početak Euharistijske godine 18. travanja 2009.

NOVO!!!        www.rikatv.net,   ili  http://www.rikatv.net

http://katehetski.ri-nadbiskupija.hr

Nove web stranice
Riječko bogoslovno sjemenište pokrenulo je novi web portal na adresi http://bogoslovija-ri.hr/

http://www.ri-nadbiskupija.hr/

http://ri-nadbiskupija.com/

 

 

Godina C – 9. svibnja 2010. – MAJČIN DAN
Šesta vazmena nedjelja: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ”

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 14,23-29):

„Odgovori mu Isus: ´Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: Odlazim i vraćam se k vama. Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.´“

Evanđelje šeste vazmene nedjelje misaono se nastavlja na prošlu nedjelju u kojoj smo slušali o novoj zapovijedi ljubavi kao glavnoj karakteristici Isusovih sljedbenika. I današnje nam evanđelje govori o ljubavi, ali i o obećanju darovanja Duha Svetoga – Duha Branitelja svima koji budu živjeli po Isusovoj riječi, po kojoj je On trajno prisutan među svojima. Današnje su evanđeoske riječi vrlo poticajne i ohrabrujuće svima koji u Božjoj riječi traže snagu i utjehu.

Isus nastavlja i nakon smrti živjeti među svojim učenicima kroz riječ, tj. nauk koji je dao. Oni koji ljube i drže riječ Božju, uživat će već sada Božju prisutnost u svojim srcima (i životima) jer će Bog biti s njima. To je Isusovo obećanje: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” Isus je vrlo jasan u svojim uputstvima. Kod Njega nema dvojbe niti podvojenosti – tko je za Njega, vrši ono što je On rekao i ostavio u zalog. To pak znači da ako sebe smatramo Kristovima, tada moramo i živjeti kao Kristovi, jer više ne živimo sebi nego Krist živi u nama. Ne može se živjeti svoju vjersku opredijeljenost samo jednim dijelom života. Krist nije rezerviran samo za naš privatni život (po principu ja i moj Bog), jer nas On nije ni otkupio samo u jednom segmentu. Tko prihvati (ljubi) Isusa, prihvaća preobraženi (novi) život s Njime, jer više nije i ne može biti isti. Bog se želi nastaniti i biti trajno prisutan u svima koji ga traže. Svetost pisane riječi Božje jest u tome što je ona stvarna Božja prisutnost u pisanom obliku. Zato ne bi smjelo biti kršćanskog doma bez Svetog pisma, niti kršćanina bez poznavanja svetopisamske riječi Božje. Biblija nam nije dana samo za prisjećanje događaja iz bogate povijesti spasenja Božjeg naroda niti samo za bolje upoznavanje Isusova lika i djela, već prije svega da kroz nju sigurnije i plodonosnije živimo svoj život s Bogom. Ona nam je neiscrpno vrelo spoznaje Božje ljubavi i Njegove trajne prisutnosti u svijetu. Zato sv. Ivan stavlja poseban naglasak na Isusov govor o važnosti življenja Njegove riječi, jer je On sam riječ Božja. Isus je živa Riječ, koja “u početku bijaše u Boga” i koja “bijaše Bog” (Iv, 1,1).

Živjeti Božju riječ nije lako niti moguće bez snage Duha Svetoga. Isus je obećao svojim učenicima Duha Branitelja koji će ih poučavati o svemu i prisjećati ih na sve što im je On govorio. Nakon Isusove smrti Njegovi su učenici bili u velikom strahu i sumnjama, no kad su primili Duha Svetog njihovi su strahovi nestali. Tek su tada postali čvrsti poslanici i širitelji Božje riječi. Tog istog Duha primamo i mi svaki put kada smo u zajedništvu s Bogom. Svatko je od nas već rođenjem primio određene darove (talente) Duha, no sakramentom sv. krizme, koji predstavlja sakrament Duha Svetog, ti su naši darovi nadopunjeni (usavršeni) i umnoženi. Primanjem Duha Branitelja u kršćaninovu životu ne bi smjelo biti malodušja, straha, nevjerice ili tomu sličnog, jer je Duh taj koji rasvjetljava svaku tamu i oživljava svaku nemoć u ljudskom srcu. Naravno, ako se radi o Duhu Svetom. Pomanjkanje Duha Svetog ostavlja prostora djelovanju nekih drugih duhova koji ne dolaze od Isusa, već od onoga koji želi da se osjećamo prestrašeno, nezadovoljno, nesretno, prazno, otuđeno, bezvrijedno, besmisleno. Bilo bi dobro pročistiti (posvijestiti) svoja emocionalna i duhovna stanja u kojima se nalazimo kako bismo bili sposobni neprestano primiti darove Duha Svetog. A jedan od tih darova je i mir.

Isus svojim učenicima udjeljuje mir, uz pojašnjenje da se ne radi o udjeljivanju na način kako to čini svijet, već o udjeljivanju po kojemu će On biti trajno prisutan među njima. Isus želi da u Njegovu odlasku Ocu vide radostan i potrebit čin jer će tako biti prisutan u cjelokupnoj ljudskoj povijesti. Iako su Otac i Sin jedno, Isus kaže da je Otac veći od Njega, u smislu poslušnosti ostvarenju Božjeg (Očeva) plana spasenja po kojemu će dobro primiti svi koji bude u Njega vjerovali.

Vrijeme nakon Isusova uskrsnuća dokazalo je istinitost Njegovih riječi izrečenih učenicima. To je učenike još snažnije učvrstilo u vjeri i ohrabrilo u njihovu poslanju. I mi smo pozvani snažiti jedni druge u vjeri i širiti radost koju nam je Gospodin ulio u srca posredstvom svoga Svetog Duha. Ne zaboravimo da nam se Gospodin neprestano daruje i da nas poziva za euharistijski stol i stol Njegove spasonosne riječi. A na nama je hoćemo li se odazvati tomu spasonosnom pozivu.

http://www.virc.at/texte/aktuell_h.htm

propovijedi na više jezika među njima i hrvatski

 www.svetiantunpula.com

http://www.frama-pula.tk

http://www.samostan-poljud.com

http://www.zupavostarnica.hr/

Stranica župe Voštarnica u Zadru

http://obitelj.hbk.hr

http://www.dom-turnic.hr

Ovo je dom gdje imamo mjesečno misu. O tome pročitajte više na njihovoj stranici.

http://www.veritas.hr

Razmatranje

„Još sam jednom zastao na vratima bolesničke sobe. Sliku svoga prijatelja koji je umirao htio sam čvrsto zadržati u svijesti. Bližilo se vrijeme rastanka. Neizmjerno sam žalostan što mi odlazi, što više neću moći s njime izmjenjivati misli, radosti, zajedničke ideje, što ga jednostavno više nemam. Kao u filmu prolaze mi slike sjećanja – svježe, stare i prastare. Onda se vrata zatvoriše. Kao u transu, krenuo sam prema izlazu. I što, kamo sada? Sam.“…

Mnogi se upravo ovako osjećaju kad se smrću rastavljaju od čovjeka koji im je u životu mnogo značio. Tako su se osjećali i Isusovi prijatelji. Često su pričali kako su ga prepoznali, kako je zračio osobitom dobrotom i milošću, kako su bile snažne Njegove riječi, kakvu su nadu budile, kako su bile jednostavne i spasonosne Njegove geste. Pričali su o Njemu nevjerojatne stvari, ali ništa spektakularno, nadnaravno. Krist nije bio senzacionalist koji je želio šokirati ljude svojom svemoći, želio je da, bez senzacija, sami dođu do te spoznaje i to uvide. Zato nam je i dao slobodu izbora. I vjeru, dakako. Jer, lako je vjerovati ako vidiš, lako je dokazati ako staviš prst u Njegove rane. Mnogi koji su slušali učenike kako svjedoče o Isusovoj veličini mogli su se samo diviti i zavidjeti. Ali, bila je to prošlost…

Ako se nečega sjećamo, to je već neminovno prošlo. Tako nastaju memoari, biografije, kronike. Ni u evanđeljima nije drugačije, bar ne na početku. Skupljalo se i zapisivalo ono što je nekima ostalo u sjećanju. Prekopavalo se po „ladicama“ sjećanja, evocirale su se Isusove riječi pospremljene negdje duboko u srcu i svijesti. Uspomene su najveći dar koji je čovjek dobio. Kad ostanemo sami, živimo od sjećanja. Nitko nam ih ne može oduzeti. To je još jedino što nam je ostalo a da je isključivo naše, jer je duboko u nama. Još nisu izumljeni strojevi koji bi mogli iščitati i tako objelodaniti i oskrnaviti naša sjećanja i snove. Ne postoje aparati za brisanje uspomena. To je naša jedina preostala intima, u svemu smo drugome gotovo razgolićeni. Čovjek bez uspomena ne postoji. Nema ga. Takvo bi stvorenje bila tek izgubljena sjena vječnog lutalice u potrazi za tračkom ljubavi. Nema te metode koja bi nam ukrala uspomene, to ne može ni lobotomija. Nema ni te bolesti (niti Alzheimer) koja može izbrisati sjećanja, samo ih malo ispremiješta, zločesto se njima poigra, ali ih ne uništi, ona bljesnu kao lucida intervala kad ih najmanje očekujemo.

Isus veliča važnost sjećanja, ali za njega ona imaju drugačiju ulogu. On kaže: „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što sam vam rekao.“ Evanđelist Ivan, koji je ovo Isusovo obećanje zapisao, bio je prožet ovim Braniteljem. Njega nije zanimalo što je bilo, nego ono što jest i što će biti. Riječ (pod)sjećanja utjelovljuje se u sadašnjosti.
Ivan se nadovezuje tamo gdje Matej završava – kod Isusova obećanja: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20). Iz toga obećanja izrasta hrabrost i usmjerenost za oblikovanje budućnosti. Zato se učenici ne trebaju žalostiti zbog rastanka, zbog odlaska njihova Učitelja (Iv 16, 6). On ih ne napušta; sve što su s njime doživjeli, po Duhu Svetom bit će prisutno, nastavit će se, trajat će. Isus za njih zauvijek ostaje „Put, Istina i Život“. To su prosvjetljenje doživjeli u teškom vremenu nakon rastanka s Njime.
Do danas se ništa nije promijenilo, i to je dobro znati. Isusova je tvrdnja da nas nitko ne može istrgnuti iz ruke Očeve. I onda kad se osjetimo izgubljeni u noćima nemirnog sna, tu je čvrsto sidro spasa. Riječ o oproštenju grijeha nenadoknadiv je mir. Što bismo da toga nema? Kako bi naša vjera bila plodonosna ako bi se morala odnositi i oslanjati samo na sjećanja?

Riječi, na koje nas podsjeća Duh Sveti, riječi su okrjepe i utjehe, mnogo važnije nego sve moralne propovijedi iz druge ili treće ruke. Nama je potrebna Isusova riječ u originalnom tonu. To je spas. „Kad bi se ova stara kršćanska misao ponovo otkrila, razmišljala i živjela, onda šansa preživljavanja vjere nikada ne bi došla u pitanje“ (Eugen Biser). Tada bi se širio mir kakav svijet nije u stanju ostvariti i za kakvim čezne. Znam da je za mnoge kršćane to utopija. No, utopijom se smatralo štošta, pa ipak su, primjerice, neki kršćani u New Orleansu u kolovozu 2005., nakon strašnog orkana „Katrina“, na očigled sviju iz svoga opustošenoga grada s gotovo 2000 mrtvih, na jednoj ploči u ulici napisali: „On je uskrsnuo. I mi također!“ Opet su se potvrdile Kristove riječi: „Ja sam uskrsnuće i život“ (Iv 11, 25). Iz toga raste životna snaga. Paralelno su se čuli očajnički vapaji gradonačelnika Raya Nagina: „Grad umire!“ U tome je razlika između onih koji vjeruju i onih koji nisu u toj milosti.

Isusove riječi ne vrijede mnogo ako su tek puki citati, one su djelotvorne ako Duh Sveti podsjeća na njih. One žive kad jedni drugima opraštamo, kad se brinemo i pazimo na stare, bolesne i nemoćne, kad je jednom poslodavcu više stalo do njegova radnika nego do profita. Primjere možemo nabrajati u nedogled. Kad nas Božji Duh podsjeti na Isusove riječi, tu zavlada mir.

Stalno osvježenje, jačanje i potvrđivanje naše vjere i ovo je sveto misno slavlje na koje se okupljamo. Podsjećamo se: „One noći kad je bio predan…“ Taj trenutak nije bio tek povijesni događaj kojega se prisjećamo, taj minuli trenutak oživljava i sada, u euharistiji, u uskrsnuću Isusovom, u Duhu Svetom koji je s nama. Evocirajući uspomene na Posljednju večeru i ono što nam je Krist tada ostavio u baštinu, ponovno se okupljamo na Njegovoj gozbi i s njim dijelimo kruh. Gospodin je u nama tijelom i krvlju, i ponovno nam oprašta grijehe. Kakva utjeha, kakvo olakšanje i kakav izvor snage! Tajna vjere. Amen.

Permanent link to this article: http://mali-brat.com/propovijedi-vi-vazmena-c-i-spasovo-2016/